ŽELJKOV JE KAFIĆ OSAMDESETIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA BIO OKUPLJALIŠTE DARKERA,A MALNAR JE NA MOTOCIKLU OBIŠAO SVIJET
Tajna njegova uspjeha svakako je u širini Malnarove ličnosti i jedinstvenoj hrabrosti izraza koja je dijelom bila skopčana i s njegovom tjelesnom snagom. U kultnom eseju o Casanovi Stefan Zweig opisuje tragediju umjetnika. On, umjetnik, najčešće ne proživi ni stoti dio onoga što opisuje. Dane i noći provodi zadubljen nad rukopisom, peglajući izraz, uspinjući se i padajući, uvijek iznova nastojeći dosegnuti savršenstvo životnog opisa, zbog kojega se odriče jedne jedine stvari - života. “Oni koji imaju vino, nemaju pehar. Onima koji imaju pehar nedostaje vina”, kaže Zweig. Malnar je, kao Casanova, koji je ispisao roman svog života, imao sve, i vino i pehar .... Malo je koji televizijski novinar obdaren visokom pismenošću, a Malnar je bio. Ali zbog tog stila nije dobio grbu zbog stalne pogurenosti nad knjigom. Naprotiv, na konju ili motociklu obišao je pola svijeta. I kao književnik bio je hitmejker - knjiga “U potrazi za staklenim gradom”, koju je napisao s prijateljem Bornom Bebekom, stekla je kultni status i doživjela mnoštvo izdanja. “Željko Malnar i Borna Bebek, kao neka vrsta hrvatskoga Corta Maltesea i njegova prijatelja Rasputina”, piše na koricama knjige, “putuju Turskom, Iranom, Indonezijom, Indijom, Afganistanom, Tibetom… u potrazi za mističnim tajnama, paralelnim svjetovima, ali i za samim sobom. Oni se spuštaju u špilje Kapadokije, silaze u podzemni svijet mrtvih s ljudožderima na Solomonskim otocima, otkrivaju tajne posljednjih pripadnika naroda Kailaša i ulaze u Stakleni grad s budističkim svećenicima na Tibetu...”. Tko to ne bi poželio? Njegov je kafić osamdesetih godina prošlog stoljeća bio okupljalište mladih alternativaca odjevenih u crno. Nazivali su ih darkerima. U vrijeme famoznih samoubojstava, mladež odjevena u crnu odjeću bila je izložena nasilju jer su ih smatrali poremećenima i opasnima. Hrvatska je u to vrijeme bila vrlo konzervativna zemlja, s patrijarhalnom kulturom, pa je pojava mladeži koja se drogira i odijeva u crno, sklone sotonizmu, užasnula cijelu javnu scenu i duboko potresla obitelji. Djecu su tih godina stariji upozoravali na pošast darkerskog pokreta i droga te mističnih rituala koje vodi neka moćna ali nevidljiva ruka, koja djeci ubija bilo kakvu autonomnu volju i, iz nepoznatih razloga, navodi ih na samoubojstva. Malnarov kafić dobio je ime Garude. Nazvan je
po hinduističkom božanstvu, a Malnara su počele pratiti glasine da je baš on guru Crne ruže, ta nevidljiva ruka. Za života Malnar je, za 24sata, ovako prokomentirao optužbe na svoj račun: - To je bila strašna zajebancija. Ja sam stalno putovao i bio sam prvi Jugoslaven koji je toliko vremena provodio vani po Indiji i nesvrstanim zemljama. Bio sam popularan, osobito u Srbiji, pa je glasina da sam u Crnoj ruži služila tome da me se diskreditira te da prestanem toliko putovati. Zbog svega sam imao jako velikih problema jer su mi počeli otkazivati angažmane na televiziji, a imao sam i problema s okolinom. Čak su me jedanput priveli. To je bilo strašno. Sjedim oko dva ujutro u Đorđićevoj, a kroz vrata proviruju četiri policajca. Okrenem se prema njima i viknem: ‘Bu!’, a oni, kao u crtiću, pobjegnu i zalupe vratima - rekao je Malnar dodajući kako se kasnije smijao tim anegdotama, ali onda mu nisu bile smiješne. Malnarovim, preranim odlaskom, gubi se svaka mogućnost da bilo što slično ikad vidimo u nekoj novoj inkarnaciji. To je kao “Casablanca” Michaela Curtiza samo bi se luđak i hulitelj usudio pomisliti na remake. Ako je uopće bio novinar, Malnar je bio najveći hrvatski TV novinar.