Nemojte sad zapeti kao mi u Francuskoj

NISU NI SVJESNI Znam iz vlastitog iskustva, igrači i dalje nisu svjesni što su napravili. Shvatit će tek kad sve ovo završi, vjeruje Mario Stanić

Ljudi moji, ovo je predivno. Ovo je jako velika stvar, ali tek sad vidim koliko je teže gledati utakmice nego igrati. Kad si u treningu, sva energija prolazi kroz tebe, fokusiran si samo na teren, kako da nadmudriš protivnika... A ovo sa strane, pa to je čisti horor! I ne samo penali, od prve pripremne utakmice to traje, imam dojam da se i ja pripremam kao i oni, a što idu dalje, nervoza raste... Mi uopće nismo svjesni koliko je ovo veliko. Nisam bio ni ja kao igrač 1998., tek kasnije sam uvidio koliko je to bio velik rezultat i što je to ljudima značilo. Mislim da ni oni danas nisu svjesni što su napravili. I što još mogu napraviti. Toga će postati svjesni tek kad sve prođe. No već sad možemo bez srama i bahatosti reći da Hrvatska izrasta u nogometnu silu. Ima tu strahovito puno reprezentacija koje imaju jaku tradiciju, a nisu uspjeli proći do polufinala tko zna koliko godina. Na to moramo svi biti ponosni. Izbornik je rekao da su šminkeri otišli kućama, da su ostali šljakeri, misleći da su na turniru ostale momčadi koje imaju duh zajedništva, a njegova Hrvatska ima. Raduje me što se opet probudio taj navijački identitet, premda mislim da je loše da mi moramo doći do polufinala SP-a da bi do toga došlo. Dalić je došao u vrlo neugodnom trenutku, bili smo malo pogubljeni oko tog identiteta reprezentacije, jer kriteriji koji su prije njega vrijedili za mjesto izbornika, pa i za igrački kadar, mnoge stvari su dovodile u sumnju. I o tome treba otvoreno razgovarati i ići u istom smjeru za boljitak zajednice. Ono što je bilo loše i pogrešno treba i nazvati pravim imenom. Ovi momci su napravili velike stvari već dosad, no nadam se da neće zapeti kao mi u Francuskoj. Mi smo imali sve na dlanu i u pet minuta ostali i bez dlana, i bez ruke, i bez ičega... Ako ćete najiskrenije, ni danas, nakon 20 godina, nije mi jasno kako smo izgubili od Francuza niti znam kako smo mi to, kvragu, dobili te Nizozemce. I bez obzira na to što sam se odmakao od nogometa, na životno iskustvo, i dalje ne znam. I nije me sram to priznati. Ako netko drugi zna, blago njemu, ali vjerojatno je i taj u zabludi. Vjerujem da možemo otići još dalje, to sam rekao i prijatelju Lillianu Thuramu, koji me je prvi zvao nakon Danske i Rusije. Sjajan je tip, igrali smo četiri godine skupa u Parmi, i rekao sam mu da bi mi bilo najslađe da dobijemo njegovu Francusku na penale te im uzvratimo za ono od prije 20

godina.