‘S REBIĆEM S IGRALA NOG

NOSI ANTIN DRES Dina je oduvijek imala želju ‘ganjati loptu’. Stala je uz bok Rebiću i drugim dečkima. ‘Prihvatili su me i držali kao svojeg brata’, kaže...

Naravno da su mi uklizavali. Ukližem i ja, izderem bedro. Preživiš, za to igraš. Vike? Normalno, bilo je tu i rodbine da se spomene. Mater je najčešća, bez dlake na jeziku će Dina Rudež Pasarić (29) iz rodnog mjesta našeg reprezentativca Ante Rebića. Imoćanka iz Vinjana Donjih dijelila je s njim terene. Da, žena, u svoje doba i jedina koja je igrala nogomet u tom kraju i odmah sječe kad mu se spomene ime. - Nije Rebićem, nije ni Rebićen, nego - Rebićon. Samo da se zna – ispravlja Dina i nastavlja: Bio je među najjačima. Ne znam koliko turnira je bio najbolji strijelac ili igrač. I uvijek prgav, ako nije po njegovu... Ma nema tu... Ide po svom i goni loptu. Takav je i danas – kaže Dina koja ne skriva ponos što je njihov kraj iznjedrio reprezentativca. Je li ju prihvatio na terenu? Ipak, ona je bila jedina Imoćanka koja je ganjala loptu. da trepne. Pa kad joj se omakne i promaši, pitamo: “Što bi sad Ante rekao?“. - Kako to primaš – spremna je. Da brani, kaže da bi joj dodao da je šuplja k’o švicarski sir. Ali dogurala je Dina i do Ženskog nogometnog kluba Dinamo, i to preko klubova u Splitu i Dubrovniku. Mijenjala je škole, to joj nije bilo teško. Samo da se igra. No nije lako ženama u nogometu, dodaje da nema podrške niotkud. - Treba igrati utakmicu u Splitu, a karta 200 kuna. Tata je jedini radio, četvero djece, novca nema. Mater posudi u selu novce da odem, a kad se vratim s utakmice, vraća ih. Zbog novca sam i prestala igrati. U Dinamu se malo plaćalo, malo nije. Imaš mota i talenta, al’ nema te tko novčano pratiti. Morala sam početi raditi, ne možeš živjeti od zraka, i tako sam prestala -