TITI ZA OZDRAVLJENJE ČITAVE DRŽAVE ELU ZEMLJU

U jednoj stvari se danas moramo složiti s našim političarima. Prije početka polufinalne utakmice premijer Andrej Plenković rekao je: “Takva velika promocija Hrvatske kakvu doživljavamo zadnjih nekoliko tjedana i zadnjih dana, a nadamo se i na dan finala, jednostavno je neusporediva s bilo čim”. Bio je potpuno u pravu. Od samih početaka stvaranje hrvatske države, kad je rat bjesnio a trećina zemlje bila okupirana, upravo su sportaši svojim uspjesima utjecali da svijet čuje za Hrvatsku. Činili su to u prvim godinama košarkaši predvođeni pokojnim Draženom Petrovićem, zatim neponovljivi Goran Ivanišević, rukometašice i rukometaši, vaterpolisti i brojni drugi isticani i manje isticani junaci i junakinje velikih i malih sportova. Svako njihovo pojavljivanje na natjecanjima diljem svijeta, svaka njihova pobjeda ili medalja otvarali su oči svijetu da tu negdje usred Europe postoji mala zemlja koja ima fantastične sportaše, ali čiji stanovnici žive u svakodnevnim ratnim razaranjima. U nogometnim natjecanjima, kao najpopularnijem svjetskom sportu, naša reprezentacija je pravo na službene nastupe dobila prilično kasno, u jesen 1994., ali su njeni uspjesi odjekivali najjače. Euro 1996. u Engleskoj predstavio nas je na velikoj sceni, a već 1998. ostvarili smo ono što je, do sinoć, bio naš nogometni vrhunac - broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Svi oni stariji od 25 godina sjećaju se neviđene euforije koja je tih dana vladala Hrvatskom, sjećaju se ponosa i - nade. Nade da će se taj fantastični nogometni uspjeh preliti i na ostale segmente društva, da ćemo u tim poratnim godinama imati državnike efikasne poput ljevice Davora Šukera, ministre vizionare koji pronalaze rješenja lucidna poput Asanovićevih asistencija, birokraciju hitru poput Jarnijevih proboja, pravosuđe koje štiti građane kao što je obrambeni bedem Bilić - Štimac - Šimić čuvao gol Dražena Ladića. Nažalost, taj savršeni nogometni vatreni mehanizam nije se preslikao na državu. Sljedećih 20 godina naša zemlja je grcala u raznoraznim problemima za koje su bili “zaslužni” neki drugi igrači, koji su u raznim stranačkim dresovima davali velika obećanja ali na “terenu” uglavnom nisu pokazivali ništa. Osim fantastične sposobnosti da zemlju guraju dublje u ponor. Nogometna nada stvorena 1998. s vremenom se pretvorila samo u nostalgično sjećanje ljudi razočaranih u ono što se država pretvorila. No Hrvatska je sada opet u nogometnoj euforiji, a njeni su junaci neki drugi dečki, čak bolji nego oni čuveni iz 1998. I oko ovih junaka motaju se političari koji lete na krilima euforije koju su Dalićevi dečki stvorili bespoštednom, fantastičnom borbom na terenu. I da, ova promocija koju je Hrvatska dobila, stvorila je novu priliku da možda, možda, ovaj put oni koji nešto odlučuju u ovoj zemlji uspiju preslikati taj nogometni radnički, pobjednički duh u tkivo države. Ovaj fantastičan uspjeh koji je građane Hrvatske zarazio optimizmom mogao bi biti nova nada za ozdravljenje države. Nogometnim rječnikom, stopostotna šansa, koja se nipošto ne smije propustiti.