KME KME I VAU VAU TABORI NA BRANIKU DOMOVINE

ZABRANJENO RAĐANJE OPTMIZMA U prenesenoj paradigmi, sve što je iz Hrvatske automatski je loše, nema budućnosti, nema snage za opstanak

Dva su glavna ideološka tabora u hrvatskom novinarstvu, dvije tvrđave neprobojnih zidova, koje visoko dižu svoje barjake. Na jednoj zastavi piše vau vau, a na drugoj kme kme. U prvi tabor zbijena je trijumfalistička autarkična društveno konzervativna desnica, nepovjerljiva prema svima izvan svoje nacije i prema mnogima iz svoje. Europu odobravaju ako iz nje ne dolaze primjeri pobjeda ekstremne desnice, a inače ne. Boje se utvara Jugoslavije ili komunizma i cilklički se iscrpljuju, ali i hrane i cvjetaju u njihovu pronalaženju i prokazivanju. Na primjer, poklonici glavnih lidera tog tabora doživjeli su polufinale Svjetskog prvenstva kao osvetu Hrvata Englezima za Bleiburg i na tome zahvalili Bogu. Nema s takvima velikih razgovora. Kolumnisti vau vau kopaju duboko, duboko u htoničnu melasu nacionalizma, miješaju, miješaju, i zareže kad ih se omete. Ako se približimo huku društvenih mreža, ili komentara pod tekstovima gdje se vodi bitka za prevlast dvije zastave, i ako oslušnemo, onomatopeja iz tog tabora je nezadovoljni, prijeteći vau vau. Da ne znaju svoj jezik, rekao bi Bogdan Radica, lajali bi. Drugi, suprotstavljeni, kme kme tabor, u velikim medijima je eksponiraniji. Taj tabor sebe shvaća kao hrabre kritičare tzv. kapitalizma i liberalizma u Hrvatskoj, makar oboje postoji tek rudimentarno, te kao razotkrivatelje šovinizma i nacionalizma, korupcije, parazitizma, nekompetencije i zaostalosti, jedne inheretne, u bios upisane propasti društva i države. Mnogi ugledni kolumnisti velikih medija okupljaju se pod znakom kme kme. In hic signo stoji - pazi, čitaoče, građaninu, nikad nećeš pobijediti. Ništa ovdje nije dobro. Sve je katastrofa. Ništa ne pokušavaj. U analizi kolega iz tabora kme kme sve se unaprijed, fatalistički osuđuje kao već propalo, pa čak i ono što još nije ni započeto. Negativnosti se dodatno ekspresionistički deformiraju i nude kao metonimija cijelog društva, koje izgleda kao društvo nakaza, a pozitivni primjeri se ne uočavaju. U takvoj analizi život se niže na jednoj crti, jednoj notnoj liniji kao gorka kuknjava, bespovijesno, stalno i gorko kmečanje, bez uspona i skretanja, prekida, iznenađenja, okreta, samo kmeee, pa me podsjećaju na narikače iz dokumentaraca o narodnim običajima. Ako se uoči da se negdje rađa optimizam, tad se to svakako treba zgaziti i prokazati, pa i ismijati. Ovakvo pisanje smatram primjerom balkanističkog, orijen-