Ne bismo mogli to podnijeti i stoga sam ja otišao ranije, jer sam i stariji, i to u Banju Luku, a Ivan je otišao kraj Ljubljane. No ubrzo je on dobio prekomandu u Zagreb, a ja u Dugo Selo, pojašnjava Viktor.

Kako ih je dijelilo samo 20 kilometara, koliko ima od Dugog Sela do Zagreba, unatoč zabrani znali su se često posjećivati. Tako je jednom prilikom Viktor sjeo u autobus i otišao prema Zagrebu. Na nesreću, u autobusu je sjedio prvi mu pretpostavljeni, koji ga je prijavio višem časniku. On je Viktora izveo pred postrojenu jedinicu, koji mu je pokazao sliku njega i brata u vojnoj uniformi. Major je ostao u šoku, a braća su nastavila izluđivati oficire jer su im, kažu, mogli staviti “soli na rep“. Viktor je prije vojske izučio za kovača, a brat je ostao na poljoprivredi. Kasnije je položio ispit za vozača i zaposlio se. Obojica su “odgulila“puni radni staž. Braća su nam potvrdila da kad se jedan razboli, drugi isto osjeća bolove. Tako je Viktor prije nekoliko godina brao trešnje i pao s ljestvi te slomio lopaticu. Iste bolove ispod ramena osjetio je istog trena i Ivan, ali je to kraće trajalo nego Viktorov oporavak. Drugom prigodom je Viktor neko vrijeme proveo u sadrenom koritu, a Ivan je također “pao“u krevet osjetivši nesnošljivu bol u kralježnici... Sada, pod stare dane, kažu, dijele eto i šećernu bolest. Ipak su na proslavi zajedničkog 80. rođendana zajedno prerezali slatku tortu, jer život uvijek treba slaviti. A Ivan, Viktor i njihovi najdraži nadaju se još mnogim zajedničkim godinama.