Prvi susret s napadajem panike imala sam drugoj godini fakulteta, u 23 godini.

Iako sam bila svjesna da je studiranje na Pravnom fakultetu teško te da bih možda trebala usporiti s ispitima i prekinuti niz neprospavanih noći zbog učenja, ignorirala sam sve činjenice i signale koje mi je slalo vlastito tijelo, priča Andreja Pelko (38), danas majka troje djece i vlasnica kozmetičkog salona. Bila je vesela i, kako sama kaže, “opičena” cura, no dok je jednog dana ispijala jutarnju kavu, obuzeo ju je jako veliki strah. Počela si je postavljati pitanja, gdje idemo kad umremo, zašto umiremo, zašto živimo, a u drugoj minuti počela je borba s mislima što ako se sad odlučim ubiti ili ajme, što ako ja nekog poželim ubiti?. - Odjednom su krenule suze, plač i nekontrolirano drhtanje svih mišića. Nisam htjela da itko primijeti da sa mnom nešto nije u redu. Otišla sam u WC, isplakala se, umila i izašla, i dalje nastavila po starom. No ostalo je pitanje što se to dogodilo - priča Andreja. Život joj se počeo pretvarati u pakao, kao da ju je nešto opsjelo, a morala je dalje nastaviti živjeti. Nakon toga uslijedile su godine borbe s tjeskobom, neobjašnjenim strahovima, preskakanjem i lupanjem srca, panikom i osjećajem da umire. - Najbitnije u svemu tome je što sam voljela sebe, svoj život, ali i dalje su mi se događale takve kontradiktorne situacije - priča naša sugovornica. Imala je sreću što je potražila pomoć u Novoj bolnici na psihijatrijskom odjelu, gdje je naišla na predivnu i strpljivu specijalizanticu kojoj će do kraja života biti zahvalna što joj je pomogla bez da joj je prepisala ijednu tabletu, nego je s njom radila svakog dana šest mjeseci.