VILI UZ HIMNU: U, JA NE ČUJEM...

koji su povezali skupinu različitih ljudi. Samo jedan profesionalac igra u Italiji, neki igraju i treću, četvrtu ligu, a ljudi za život zarađuju drugdje. čuju ništa, koji čuju 40ak posto, koji čuju samo s aparatom, koji znaju i ne znaju znakovni jezik. To je jedan veliki mišmaš, kako bi se reklo u Istri, da ne kažem gemišt ljudi - kaže nam Sirotić. Oni igrači koji nešto čuju prate ga tijekom time-outa, a drugi prate prevoditelja znakovnog jezika. Komunikacija uz teren je posebna, a takva je i tijekom utakmice. - Pravila nisu striktna kao u rukometu za čujuće, da moraš pustiti loptu odmah kad je faul. Puno puta događa se da sudac svira probijanje, a taj igrač napravi još tri koraka i šutira na gol. To je u rukometu čujućih osoba isključenje, a ovdje se to tolerira. Oni skuže, gledaju lijevo-desno što se događa. Recimo da im mozak mora raditi brže u nekim stvarima nego kod ljudi koji čuju. Oči im rade puno bolje. Bune li se? Reagiraju gestom, ali nema tu puno priče sa sucima. Zbog toga, što manje čuju, više se koncentriraju na igru. jedan. Njegovali su ljubav i zajedništvo, emocije i ponos, rado igrali briškulu i belot, ali i - pjevali. - Jedna od himni bila nam je ‘Svi pjevaju, ja ne čujem’. Ima nekoliko njih koji ne čuju, ali nije tu bilo nikakve sprdnje. Svi smo zajedno pjevali bez srama, zezali se i smijali se na račun toga. Postali smo prava klapa, obitelj, familija - istaknuo je izbornik Mario Sirotić.