Kad me vide na ogradi ljudi se deru da ne ulazim unutra radi psa ali ja uvijek uđem. Sa psima moraš biti dobar jer će ti otežati posao, šaljivo govori Mladen.
Tako je njegovog kolegu Ivana lokalni pas jednom pratio 40 kilometara skroz do pošte. - Morali smo zvati vlasnika da dođe po njega. Njemački ovčar jednostavno se nije odvajao objašnjava Ivan. Njegov bratić Branko Hanzić, također 25 godina na poslu, kaže kako je kao poštar počeo raditi nakon što je tvrtka za koju je radio otišla u stečaj. Nakon toliko godina niti jedan od njih ne bi mijenjao svoje zanimanje za nijedno drugo. - Biti poštar je odlično, uvijek si na svježem zraku. Stalno se krećeš, stječeš nova poznanstva. Uvijek nekoga usrećiš - govori vječno nasmijani Dragutin. Prisjetio se i kako je to bilo prije više od 30 godina kada je tek krenuo raditi kao poštar. - Nije onda bilo mobitela pa su si mladi slali ona lijepa ljubavna pisma. Znali su ih ukrašavati sa srcima i napisati očekujem brzi odgovor na poštu. Onda smo ljudima bIli puno draži, naročito ženama. Uvijek na vrijeme dostavimo poštu pa su veseli - prisjeća se Dragutin ali dodaje da iako i danas dostavljaju poštu na vrijeme, većinom su to samo računi pa im se žene ne vesele kao prije. Za ove dečke nema odmora ni nakon posla. U 14 sati kada im završi smjena oni se okrenu poljoprivredi. - Nekada ti dođe loš dan i pomisliš da ne možeš više. Kad mi dođe takav dan onda samo pređem u svoje vinograd - jednostavno odgovara Mladen. Fizički posao je ujedno i djelomično objašnjenje kako su toliko godina izdržali a da si ne uzmu barem jedan dan bolovanja. Drugi dio objašnjenja, kako kaže Mladen, je to što su se toliko navikli na rad s ljudima svaki dan da kada to nemaju počne im faliti. - Ljudi su nam odlični. Svaki nešto počasti kada dođemo do njih. Uvijek si popijemo kavicu i malo porazgovaramo ako imamo vremena - nastavlja nam objašnjavati. Svoju rutu poznaju na pamet pa već znaju točno koliko vremena imaju za koju kuću osim kada im se po putu pokvari motor.
Nije nam ni to problem. Mi smo već toliko uigrani da samo nazovemo voditeljicu te brzo do nas dođe novi motor i samo nadoknadimo izgubljeno vrijemekaže Dragutin. Nemaju najdraže doba u godini jer im je svako jednako naporno ali i lijepo. - Svako doba ima svoje čari. Po zimi imate inje i radosni ste. I kiša donosi neko veselje. Imamo zaštitnu odjeću, obučete se i to vam je to - nastavlja Dragutin i kaže kako uvijek voli reći da ne postoji loše vrijeme, samo loša oprema ali da s time nemaju problema jer im je oprema vrlo kvalitetna. Za njegovog brata Branka nema ljepšeg vremena od kiše. -Za snažan imunitet nema boljeg posla od ovoga. Tijekom godina postanete otporni na sve, zahvaljujući poslu koji nas je osnažio - vjeruje Branko. Dnevno kroz njihov poštanski ured prođe oko 900 pošiljaka i do sada ima se u svim tim godinama nije dogodila neka veća greška. Za svoju obitelj kažu kako su je velika podrška, a za svoje žene da su jedine izvukle deblji kraj kada su u pitanju predrasude oko poštara. - Znali su im govoriti zašto ste se za poštara oženile, pa znate kakvi su oni ali nije ih to puno smetalo. Danas nam je to više smiješno- kaže Mladen. Sada već razmišljaju što će kada prestanu raditi. Ne mogu si ni zamisliti da ujutro ne dolaze i ne obave svoju rutu po Zaboku. - Netko mora i ovo raditi. Mi smo to odabrali i odradit ćemo ga do kraja. Više se pitamo što nas čeka u penziji - zaključuju.