‘Tjerali su ga da trči po šumi i krenuli pucati’
BEZ STATUSA Petrinjac Ivan Kovačević u svibnju 1991. prijavio se u ZNG. Smaknuli su ga kraj zloglasne Vile Gavrilović. Nečakinja Anita i dalje osjeća nelagodu
Moj ujak Ivan Kovačević poginuo je nakon pada Petrinje kraj zloglasne Vile Gavrilović. Bio je pripadnik ZNG-a od kolovoza 1991. godine, a sa svojih 20-ak suboraca upao je u četničku zasjedu. Zarobili su ih, a kako smo mi, obitelj čuli, prvo su ih prebili, zatim natjerali da trče prema šumi i potom po njima pucali. - Moja majka Blaženka (65) intenzivno je tragala za bratom. Vremenom se razboljela, a traganje za ujakom nastavila sam ja - otpočinje priču Anita Gulam Blečić (44). U vrijeme kad je njezin ujak Ivan nestao, bila je tek srednjoškolka pred upisom na fakultet, živjela u nekom svojem svijetu i uživala u svojoj mladosti. - Moj ujak radio je u tvornici Gavrilović i Zboru narodne garde priključio se 5. kolovoza 1991. duha. Osim školskih praznika, ujake smo u Petrinji obavezno posjećivali jednom ili dva puta mjesečno. Nikad neću zaboraviti taj silan smijeh i šale koje su odzvanjale kućom. Moja majka i ujak prisjećali su se svojih anegdota i spački koje su radili kao djeca - prisjeća se Anita. Iako ne pamti posljednji susret i riječi koje je razmijenila s ujakom, taj trenutak ostao je duboko urezan u sjećanje njezine majke. Kako joj je ispričala, pri zadnjem susretu u Petrinji hvalio joj se puškom koju je zadužio kao pripadnik ZNG-a, što je s ponosom i stalno isticao. - Mama i tata tog su dana od njega odlazili, a moj ujak Ivan stajao je na cesti i mahao im kao što nas je bezbroj puta do tada ispraćao. Mi smo živjeli u Zagrebu, gdje smo i čuli da je Petrinja pala 16. rujna 1991. godine. Iz priče smo saznali da su zarobili skupinu hrvatskih branitelja, a iako nismo imali čvrstih dokaza, pretpostavili smo da je ujak bio među tom skupinom branitelja koji su upali u četničku zasjedu - prisjeća se Anita. Vijest da je nekolicina branitelja uspjela preživjeti u obitelji je probudila nadu i vjeru da je i njihov Ivan među preživjelima. - Vrijeme je prolazilo, njega nije bilo, nije se javljao. Moja majka je u traženju došla do čovjeka koji je preživio taj masakr te joj je on potvrdio da je moj ujak bio među zarobljenima i da ga je vidio. Nakon te informacije u nama je tinjala nada da je zarobljen, da će ga razmijeniti, da nije među mrtvima i da će se kad-tad pojaviti. Međutim, kad se 1995. iskapala ta masovna grobnica kraj Vile Gavrilović, na posmrtnim se ostacima nije mogla raditi DNK analiza, nego su se posmrtni ostaci identificirali prema stvarima i odjeći koju su uz ostatke našli. No moja mama ga nije mogla identificirati, nije prepoznala ni jedan predmet koji bi mu pripadao. Iako je sa starijim bratom dala krv za DNK analizu, ni tu se nisu našle podudarnosti - pripovijeda Anita. Kad se uključila u potragu za nestalim ujakom, nije joj bilo lako suočiti se sa svim strahotama koja je čula tijekom traganja. Stojeći uz majku, s ponosom je slušala kako se ime njezina ujaka, hrvat-