NE ŽALIMO ZA
VOLE HRVATE, A NAJVIŠE SVOJE DALMATINCE ZA KOJE SU SE UDALE ILI TO TEK KANE UČINITI TE SU SE
Nije im se lako priviknuti na razlike, uklopiti i posebice doći živjeti u manja dalmatinska mjesta, a ponajviše ih zbunjuje dalmatinski tempo života - stvari se rješavaju sporo i polako. Kasia Kowalska Eterović je profesorica engleskog i poljskog jezika. Stigla je iz Gdanjska za suprugom, pomorcem Tonijem, pa prije tri i pol godine obale Baltičkog mora zamijenila životom u Pučišćima na Braču. Upoznali su se dok mu je brod bio na remontu u Poljskoj. Zaiskrila je ljubav, vjenčali su se i dobili djecu. - Dolazim iz živog područja naziva Trójmiasto (Tri-city), jer se sastoji od tri grada koji su jedan do drugog - Gdanjska, Sopota i Gdynije te se protežu na 40-ak kilometara obale. S Tonijem sam pet godina živjela u Gdanjsku. Dobili smo djecu, no nakon nekog vremena Toniju je počeo toliko faliti Brač te me je uspio nagovoriti da se preselimo. Meni je to bila velika promjena. Kći i sin su nedavno završili treći i prvi razred u Pučišćima. Ovdje su sva djeca, inače, super odgojena i jedni prema drugima se odnose kao braća, a dijete možete samo pustiti da ide u vrtić bez straha da će mu se išta dogoditi - rekla je Kasia, koja svojim sunarodnjacima na Braču osigurava smještaj. Danas obožava bračke specijalitete, a voli i brati masline. - Agenciju u kojoj radim vodi moj zemljak, a i klijenti su pretežito iz Poljske. Iznimno je velika potražnja Poljaka za nekretninama ovdje. Kao što znate, Poljaci obožavaju Hrvatsku – istaknula je Agnieszka Babić, naša druga sugovornica. Sa suprugom Ivanom upoznala se u Slovačkoj, radili su u istoj grafičkoj tvrtki. U slobodno vrijeme nalazi se s drugim Poljacima u Splitu, izvrsno govori hrvatski i dobro se snašla. - Po mentalitetu smo slični, tako da nije bilo neke teške prilagodbe - i jedni i drugi volimo se družiti i okupljati. Danas je u Poljskoj sve užurbanije i podređeno poslu, za razliku od ovdje - kaže Agnieszka. I Monika Waligórska iz Krakowa je prije deset godina došla živjeti u Hrvatsku. Ona se, pak, nije udala za Hrvata, nego za Poljaka Romana Waligórskog, koji se tu ranije zaposlio u turističkoj agenciji, a upoznali su se u autobusu u Splitu tijekom godišnjeg odmora. - Drugim Poljakinjama s kojima se družim mislim da je ovdje poprilično lakše jer su im muževi Hrvati te imaju potporu obitelji i lakše sklapaju prijateljstva. No navikla sam se na život u Dalmaciji. Ovdje je sve živo ljeti, ali zimi se uspava. Sve što se može nastoji se ovdje odraditi polako. Poljaci i ne idu tako često u kafiće kao tu, nego se više druže po kućama i na drugačiji način - rekla je Waligórska, koja se bavi organizacijom manifestacija pri poljskoj udruzi Polonez, prijevodima i povremeno turizmom. Ewa Niewiadomska iz grada Kutno, u samom srcu Poljske, stigla je u Split prije samo tri tjedna, svojem dragom Kaštelaninu. Upoznali su se tijekom njegova posjeta Poljskoj u okviru Erasmus programa studentske razmjene i planula je ljubav. - U vezi smo dvije godine i odlučili smo živjeti zajedno, a razmišljamo i o skorom vjenčanju. Sviđa mi se kako sve ovdje ide polako, u Poljskoj je sve užurbano. Ljudi su iznimno gostoljubivi i ljubazni, a ne očekuju ništa zauzvrat. Sad idem na tečaj hrvatskog jezika, sređujem dokumente i nostrificiram diplomu iz medicine kako bih mogla pronaći posao. Kad sam rekla obitelji da idem živjeti u Hrvatsku, malo su se preplašili, nije to tako blizu. No, s druge strane, upoznali su se i vole mojeg dečka – zaključuje Ewa.