SUSTAV JE SUPER. SAMO LJUDI UMIRU
Prema ministru Milanu Kujundžiću, Hrvati su zadovoljni zdravstvom koje je jednako dobro ili čak bolje od zemalja Europske unije. Ministre, jeste li uzeli terapiju danas?
Ne mogu opisati sliku koju vidim svaki put kad zatvorim oči. Držao sam svoje mrtvo dijete na rukama pet sati. Kad je po njegovo tijelo došao kombi, micao sam mrave i kukce s njega. Želim znati tko je odgovoran i zašto je on mrtav, suznih očiju nam govori Dubravko Ružić, otac tragično preminulog Mattea (22) iz Zaprešića. Podsjetimo, Matteo Ružić se srušio u nedjelju popodne u Zaprešiću, a nakon dolaska vozila Hitne pomoći bez doktora i adekvatne medicinske opreme ostao je na mjestu mrtav. - Znam samo ono što su mi ispričali prolaznici, susjedi i oni koji su mu pokušali spasiti život, koji su za mene heroji, jer nitko od nadležnih s nama ne želi komunicirati - prepričava Matteov otac. Kaže kako je bio doma kad se to dogodilo. Na vrata od stana uletjela je djevojka i počela vikati: “Dijete ti se srušilo”.
‘EVO TATA, DOLAZIM DOMA’
- Otrčao sam do njega. Bio je cijeli plavi, u veni mu je bila igla, a na prsima dva flastera. Dva vozila Hitne pomoći čekala su dok nije došla policija i onda su otišli. Bez riječi i bez objašnjenja. Ne može mi nitko reći da su napravili sve što su mogli jer nisu. Ne krivim Hitnu, ne krivim policiju... Krivim ovaj sustav i onoga koji ga je takvog napravio. Sram me je što sam Hrvat - jedva nastavlja Dubravko koji u Zaprešiću sa svojim bratom živi odmalena i dobro poznaje svoju zajednicu. Pet sati kasnije po Matteovo tijelo došao je kombi, a otac je ostao sjediti sam na cesti u mukama. Od 22 sata u nedjelju navečer njegova obitelj ne zna što se s njim događa. - Što je bilo, gdje je završio, gdje su ga odveli? Je li napravljena obdukcija? Mi ništa ne znamo. Nitko nas nije zvao. Ni ministar Kujundžić, ni Zavod za hitnu medicinu, ni načelnik. Da su me samo nazvali i rekli mi: ‘Naša sućut’. Da se barem ponašaju kao da je to nečije dijete, a ne životinja na cesti - izmoreno i u nevjerici ponavlja otac. Posljednji put kad se čuo sa sinom bilo je dva sata prije nego što se srušio, i to telefonski dok je šetao psa. Matteo je čuvao prijateljevu kuću pa ga je otac zvao da dođe doma pojesti nešto jer se u ponedjeljak trebao vratiti na posao. - ‘Evo tata, prošećem psa i dolazim doma’. To su posljednje riječi koje sam čuo od svojeg djeteta. Zdravog i veselog, koji je prije dva tjedna položio vozački ispit - nastavlja Dubravko. Matteo je po zanimanju kuhar, ali nikako nije mogao pronaći stalni posao u struci. Kako bi pomogao samohranom ocu, baki i mlađem bratu, s kojima je živio, zaposlio se u jednoj telekomunikacijskoj tvrtki. - Bio je sportaš. Nije se drogirao, nije bio alkoholičar. Odgojio sam čovjeka - s posljednjim snagama izgovara Dubravko.
‘OVO SE VIŠE NE SMIJE DOGODITI’
- Ne spavam već tri dana, ne jedem. Neću tužiti nikoga. Samo želim istinu i vidjeti gdje je došlo do pogreške. Mene samo to muči. Želim saznati, još dok imam malo pameti, zašto je to tako bilo i zbog čega je moje dijete umrlo. Imam još njegova mlađeg brata i radi njega moram ostati priseban, ali kako kad ne znam ni zašto je on mrtav govori nam. Od policije, kaže, želi ispis poziva i razgovor koji su vodili s dispečerom Hitne pomoći. Traži da mu se kaže točan uzrok sinove smrti i da se otkrije tko je kriv, jer iako mu dijete više nitko neće vratiti, može zaustaviti da se ovako nešto ponovi. Od osobnih stvari koje je Matteo tad imao na sebi, njegovu ocu vraćeni su mobitel, novčanik i japanke. Pokušali su kontaktirati policiju i Hitnu, ali oni im stalno odgovaraju da zovu kasnije, da zovu nekoga drugoga ili da nemaju pravo njima davati takve informacije. Matteova obitelj si samo postavlja jedno pitanje. Kako ministar može imati više informacija o njegovoj smrti od vlastite obitelji. - Molim vas, recite nam istinu u mukama završava Dubravko.