RIJEŠITE SE TERETA, RECITE NAM GDJE SU NAŠI NAJMILIJI

Od 2002. godine, od kada se obilježava u Republici Hrvatskoj, 30. kolovoza postao je poseban dan za obitelji nestalih hrvatskih branitelja i civila koji su, osobito u prvim satima okupacije hrvatskih gradova i sela, zarobljeni i odvedeni u nepoznato. Na prvim popisima na kraju 1991. godine bilo je više od 18.000 ljudi koji su se vodili kao nestali. Na tom popisu bili su i hrvatski branitelji koji su se kasnije vratili živi, izmučeni ali živi, iz srpskih koncentracijskih logora, koje Srbija danas negira. Na tom popisu bili su i oni koji se nikad nisu vratili iz tih logora, koji su pronađeni u dugo skrivanim grobnicama u Srbiji kao i oni koji su pronađeni u 154 masovne i pojedinačne grobnice pronađene na području Republike Hrvatske. Te grobnice su skrivene u vrijeme okupacije trećine hrvatskog teritorija, pronađene nakon vojno-redarstvenih akcija Bljesak i Oluja i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Mnoge obitelji koje su godinama prolazile kalvariju potrage za svojim sinovima, kćerima, očevima, majkama, muževima, braćom, sestrama pronašle su smirenje onog dana kad su im predani posmrtni ostaci njihovih najmilijih kako bi ih dostojno pokopali. Oni najbolje znaju kakvim životom žive obitelji koje do danas nisu imale “sreću” dobiti barem jednu kost da je spuste u zemlju na mjestu koje se naziva posljednjim ovozemaljskim počivalištem. Oni su očevi i majke koji se boje umiranja iz straha da nitko poslije neće tražiti njihovu djecu, oni su djeca koja nisu ni upoznala svoje očeve, djeca koja svoja sjećanja grade kroz priče svojih majki i baka, kroz fotografije koje mnogi i nemaju jer su spaljene, uništene onih dana kad su odvođeni njihovi očevi i majke. Oni su djeca koja se sjećaju očeva zagrljaja, ali i suza kad su pisali školske uratke o svojoj obitelji, suza kad ih nije imao tko ispratiti do oltara, skrivanja patnje kad su druga djeca pričala o snazi i uspjesima svojih očeva. Pitanje nestalih osoba u Domovinskom ratu i nije teret samo za članove njihovih obitelji. To je teret za cijelu zajednicu, pa i za one koji ga uopće ne razumiju ili misle da ne treba spominjati prošlost i da je došlo vrijeme kad treba staviti točku i zaboraviti. Puno je još masovnih i pojedinačnih grobnica za koje postoje informacije u beogradskim arhivima. Na sve načine smo pokušali doći do tih informacija, pa i kroz razgovore s anonimnim svjedocima, ali i s dužnosnicima Republike Srbije koji su u vrijeme agresije na Republiku Hvatsku bili borci za ideju Velike Srbije, bilo pod oružjem ili kao administracija. Posljednji među njima je Aleksandar Vučić, koji je rekao da može i hoće pomoći, ali nije. Mi i dalje čekamo. Povijest kaže da su krvnici na samrti zvali obitelji svojih žrtava kako bi im rekli istinu, u strahu od prelaska na onaj svijet. To je posljednja nada. Zato, riješite se tereta, recite nam i pomozite pronaći naše najmilije.

NA SVE NAČINE POKUŠALI SMO DOĆI DO INFORMACIJA. NISMO USPJELI. JOŠ IH TRAŽIMO