SVAĐE IH UČE KONTROLIRATI SVOJE EMOCIJE

ČARI ODRASTANJA Roditelji se ne trebaju uplitati u svađe među svojom djecom ako su ona ravnopravna i nema nasilja. Tako brže sazrijevaju

Svađe među braćom i sestrama mogu ubrzati mentalni razvoj djece i ranije dosezanje zrelosti, tvrde znanstvenici iz Centra za obiteljska istraživanja u sklopu Sveučilišta Cambridge. Utjeha za roditelje koji gube živce u svakodnevnim prepirkama svojih potomaka proizlazi iz petogodišnjeg istraživanja. Znanstvenici su ustanovili da česta neslaganja među braćom i sestrama doprinose i razvoju emocionalnih i socijalnih vještina. Također naglašavaju da je to moguće samo u slučaju kad nijedno dijete nije submisivno nego se ravnopravno verbalno bori s bratom ili sestrom te zajednički nastoje doći do rješenja konflikta. Drugim riječima, što se djeca više svađaju, to će bolje naučiti kako kontrolirati svoje emocije. Međutim, u praksi se roditelji prečesto upliću u dječje svađe želeći ih što prije riješiti. Magistra psihologije Maja Bonačić smatra kako bi roditelji trebali u životu djece imati više ulogu vodiča a manje onoga koji se brine umjesto njih. - Kad god postoji prilika da dijete samo premosti prepreku i preuzme odgovornost, treba ga pustiti da to napravi te ga usmjeravati i voditi na tom putu. U tom kontekstu, odnos između dva djeteta je odnos koji je, na neki način, neovisan o njihovu odnosu s roditeljima. I treba ga razvijati i usmjeravati u tom smjeru, jer upravo će takav odnos trajati i kad odrastu - pojašnjava Bonačić. Međutim, nastavlja, djeca, a pogotovo ona mlađa, nemaju još razvijenu samoregulaciju i sustav moralnih vrijednosti (jer je to nešto što se uči kroz život), pa tu mogu uskočiti roditelji kao medijatori, ali ne i suci. Roditelj može nadgledati situaciju, ali se ne treba miješati dokle god se ne prekrše pravila odgoja. Važno je ne spašavati djecu unaprijed, vjerovati u njih i pružiti im mogućnost da sami probaju riješiti svoj problem. Kroz sukobe, kaže Bonačić, djeca mogu puno naučiti, pa tako i kontrolirati emocije. - Važno je uzeti u obzir razvojna obilježja djeteta. Samoregulacija se počinje razvijati u dobi od 3 godine, a prave kapacitete za to dijete ima tek poslije 5. godine. Do Ako je, primjerice, dijete A u pravu (dijete B mu je nešto otelo), ali fizički nasrne na dijete B, odrasli staju na stranu djeteta B. Dijete A doživljava nepravdu, nema priliku izregulirati da drugi put drukčije reagira, a dijete B uči nova nepoželjna ponašanja, kaže Bonačić. Konstruktivno riješen sukob daje osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja, uči ih pregovarati i poštovati razlike, kako se zauzeti za sebe, iznijeti stav, argumentirati i prihvaćati tuđe argumente te kako vratiti odnos u ravnotežu. tada treba pomoć odrasle osobe kroz postavljanje granica. Adekvatno postavljanje granica je ujedno glavni vanjski mehanizam poticanja razvoja samoregulacije kod djece. U tom kontekstu mlađa djeca će sigurno trebati pomoć odraslih (kroz podršku, ne rješavanje problema) da u emocionalno napetom okruženju uspiju uspostaviti emocionalnu samoregulaciju - kaže Bonačić. Ipak, u nekim slučajevima potrebno je i direktno uplitanje roditelja u konflikt. - Kad jedno dijete ima puno veće razvojne kapacitete od drugog, ne možemo govoriti o samostalnim kapacitetima za rješavanje konflikta. U tom slučaju dijete s manje kapaciteta treba roditeljsku podršku, no to ne znači da roditelj treba automatski stati na stranu ‘slabijeg’, što često vidimo u praksi. I, naravno, situacije gdje se krše opća roditeljska pravila, bilo fizički obračun, kršenja moralnih načela i slično, pri čemu je dobro postaviti granicu na nepoželjno ponašanje, a ne presuditi konflikt pojašnjava psihologinja Maja Bonačić.