ZAŠTITAR KOJ

‘UDARIO JE DESET METARA OD MENE I U SEKUNDI PREPOLOVIO STABLO. ZVONILO MI JE U UŠIM

Kad se nebo zacrni, oblaci zagrme, a munje sijevnu, Puljaninu Sendiju Smolji (27) “sviće dan” pa hita sa svojim fotoaparatom pod otvoreno nebo u lov koji njemu život znači. Iza njega su nebrojene neprospavane noći, koje nerijetko završe razočaranjem. - Nije lako uloviti munju. Tome prethode velike pripreme. Pratim prognostičke karte i modele svakodnevno, a kad se oluja bliži, gledam radarske snimke, satelitske, detektore munja. I kad se oluja približi, tad počinje lov, koji zna trajati satima opisuje Sendi olujne avanture, za kojima traga pod istarskim nebom. Slastičar je po struci, no nikad nije živio od kolača. Radi kao zaštitar i punim plućima uživa u svojem hobiju. Prisjetio se i svog prvog bliskog susreta s munjom. - Na desetak metara od mene opalila je kad sam išao na kupalište Valkane. Nebo se zacrnjelo, nadvili se teški oblaci, a ja sam otišao po fotoaparat u nadi da uhvatim munju. Na pola puta između moje zgrade i toga kupališta sakrio sam se od jakog pljuska pod nekakav krov. Minutu kasnije opalilo je, deset metara od mene. Ukopao sam se i u šoku gledao kako cijepa stablo. Presjeklo ga je u sekundi. Prasak je bio zaglušujuć, zvonilo mi je u ušima sigurno pola sata, naježio sam se, osjetio sam miris paljevine. To mi je bilo prvo i najgore iskustvo priča Sendi. Svoj prvi, kako kaže najobičniji fotoaparat “idiot”, kupio je nakon srednje škole od prve zarade. Iako je ovo opasan hobi, opisao je zbog čega toliko u tome uživa.

Kad udari grom, adrenalin mi skroz podivlja i nije to samo psihološki doživljaj. Osjetim ga u cijelom tijelu. Kad munja udari snažno u blizini, pluća se počinju stezati, bole, srce ubrzano kuca, osjeti se elektricitet, koža mi se naježi - opisuje Sendi. “Nebeske sijevalice” najčešće lovi na krovu svoje zgrade. Nema, kaže, nikakav model da se zaštiti od “prirodnog light showa”. - Imam na vrhu zgrade jedan mali krov pod koji znam stati, no kad oluja uzme maha, nema pomoći od vjetra, kiše i udara - rekao je. Toliko se uživio u svoj hobi da mu se i sluh izoštrio. - Čujem gromove kod pucaju u Italiji na udaljenosti do 70 kilometara od mene. No smatram da nemam poseban sluh nego bi to svatko mogao čuti ako je uz more jer voda prenosi zvuk - rekao je. Priznaje da obitelj nimalo nije sretna zbog njegova hobija i da uvijek strahuju kad počne nevrijeme. Sendi je 2014. osvoji prvo mjesto na američkom fotonatječaju, a iste godine Puljani i turisti uživali su u 20 njegovih “munjevitih” radova u jednom gradskom kafiću. Sanja o lovu na američka tornada.