Rekao mi je: Majko, ovo mi je zadnji teren

OBITELJ TUGUJE Majka Ivana (82) i sestra blizanka Suzana Jeličić-Prtenjača (48) i danas čekaju bilo kakvu informaciju koja bi rasvijetlila Nikičin nestanak

Svoju bol riječima ne mogu opisati. Plačem puno puta, ali kad ostanem sama. Tad gledam u svog Nikicu. Volio je dalmatinske pjesme, klape, Mišu Kovača. Kad čujem na radiju koju pjesmu, pomilujem to njegovo lice na fotografiji i kažem mu: ‘Nikice, ovo za te pjevaju klape i Mišo Kovač’, polako zbori Zadranka Ivana Jeličić (82). Dok naboranom rukom gladi sinovu fotografiju, kao mantru mrmlja da bi sve bilo drugačije i bolje da je on uz njih. A Nikica, pripadnik 112. brigade, nestao je 25. kolovoza 1995. godine u zaseoku Hrnjadi, Orlova Greda. teren. Stavio je ovdje na pod svoju torbu i pažljivo u nju spremao svoje stvari. Pozdravili smo se, rekao mi je da se vidimo za sedam dana i otišao. Dolje su ga čekali suborci. To je bio naš zadnji susret i razgovor. Više se nikad nismo vidjeli. Kad sam čula da je nestao, prožeo me neki tup osjećaj. Bila sam uvjerena da se njemu ništa ne može dogoditi i, kad me mama nazvala tog 25. kolovoza oko 15 sati, mislila sam da je ranjen i da je u bolnici. Dojurila sam kući te od njegovih suboraca i zapovjednika tražila odgovor kako je čovjek mogao nestati. Ispričali su mi da je napustio stražu i udaljio se, da su ga tri puta vraćali i da je na kraju otišao spavati. Kad su se nakon pola sata vratili, nisu ga zatekli. Neki su pričali da su vidjeli da je imao svoju putnu torbu i zolju i da je prošao njihove linije. I to je sve što smo mi čuli - otirući suzu prisjeća se Suzana. U trenutku nestanka oboje su imali 25 godina. Još i danas jasno i do najsitnijeg detalja pamti njegove crte lica, njegov šarmantan osmijeh, koji je, kaže, svaku curu obarao s nogu. No koliko se god trudila, ne može se prisjetiti bratova glasa. - Sjećam se njegove face, bio je prelijep dečko, cure su ga obožavale, nije se mogao obraniti od njih. Ali glasa se nikako ne mogu sjetiti. Nikica je volio aute, motore, on bi rastavio motor i sklopio ga u sekundi. A moj sin Karlo danas ne zna ni uzeti odvijač... Nikica je bio dosta vezan uz mamu. Zvao ju je Điđi od dragosti. S njom bi kuhao, pospremao... Imao je bijelog Fiću i kujicu Reu, škotsku ovčarku. U tom Fići vozio bi je čak i na neke terene. Njegova Rea sjedila bi na suvozačkome mjestu i tom se autu nitko nije smio približiti. Nije se odvajao od tog psa - gledajući bratovu fotografiju, prisjeća se Suzana. Nikad, kaže, nije bila na mjestu na kojem joj je nestao brat. Umjesto nje, to je uradio njezin sad pokojni suprug. Ni njegova joj priča nije donijela toliko željenu informaciju i mir. - Moj suprug bio je pripadnik Termita. S dvojicom prijatelja otišao je na to područje i, kad se vratio, rekao mi je: ‘Suzi, nisam