‘KADA JE TATA NESTAO, SVE JE POŠLO PO ZLU’

TRAGEDIJA ZA TRAGEDIJOM Nakon neuspjelih pokušaja da sa sestrom i bratom nađe oca, Ivanki je poginuo sin te su joj umrli muž i majka

I danas su mi žive sve uspomene na nestalog oca. Svaki put kad bi me vidio, pogladio bi me po kosi i rekao: ‘Sunce moje od suhoga zlata’. I te mi riječi i danas stoje na srcu. Najteže mi je što ne znamo gdje je. Kad dođe Božić ili Svi sveti, svatko svojemu na grob nosi cvijeće i svijeće. A mi ih stavljamo kraj križa u Paljuvu, gdje je na ploči uklesano i njegovo ime, s bolom u glasu pripovijeda nam Ivanka Vrsaljko (66). Ova žena od 1991. godine traga za ocem Augustinom Slavkom Barabom. Taj pošten i vrijedan čovjek nestao je u svom rodnom Paljuvu, zaseoku Barabići u zadarskom zaleđu, koji nije želio napustiti u vihoru rata. Govorio bi, pripovijeda Ivanka, kako nikome ništa loše nije napravio i da njemu nitko ništa neće. je sve - otirući suzu govori Ivanka. Odrasla je u poštenoj obitelji u kojoj su vladali siromaštvo i sloga. Za oca kaže da je bio dobar čovjek, blag, dobar i brižan. - Nikad ničeg nismo imali u izobilju, ali nismo bili gladni. S 20 godina sam napustila oca, majku, dvije godine mlađeg brata i devet godina mlađu sestru te otišla na rad u inozemstvo. Tamo sam se i udala, no svakodnevno sam bila u kontaktu sa svojom obitelji. Od njih sam i saznala da su napustili selo te da je tata ostao. Svaki dan sam ih pitala gdje je. I 1995. godine, nakon Oluje, sa suprugom sam po okolici Zadra išla ispitivati nepoznate ljude jesu li čuli i znaju li što o Slavku. Jedna stara baka mi je rekla: ‘Sinko, mi smo čuli da on postoji u Paljuvu, ali nismo ga vidjeli. Ako ga u Paljuvu ne nađete mrtvog, onda je sigurno između Paljuva i Benkovca. A kako je taj potez napuštena šuma, ne znam hoće li tuda ikad proći ljudska noga - uz bolan uzdah govori nam Ivanka koja nije mogla disati kad je vidjela razoreni roditeljski dom. - Odmah nakon Oluje došla sam u naše selo. Dugo nisam mogla doći k sebi od tog prizora i nisam mogla vjerovati da je to kuća u kojoj su živjeli moji roditelji. Sve je bilo ili srušeno ili zapaljeno. Strava i užas. Našu kuću pamtim kao kućicu okruženu zelenilom, vrtom punim povrća i cvijećem. A tad... Ni mrava nije bilo ni ptice. Ničega... Samo ruševine - govori nam Ivanka otirući suze. I danas ga pamti kako staračkim korakom šeće u kariranoj košulji dugih, podvinutih rukava i s francuskom kapicom na glavi, koja je bila njegov zaštitni znak. - I danas, kad dođem u Paljuv, očekujem da će se pojaviti iza kuće. Pa koliko je puta pješice iz Paljuva došao u Gornji Zemunik jer nije bilo telefona. Došao bi i rekao: ‘Sunce moje od suvoga zlata, ćaća će peći janje, samo dođite’. Vjerujte mi, svakoga dana moje misli su s njim i mamom koja je do posljednjeg dana patila i nadala se da će ga pronaći. Teško se nosila s očevim nestankom. Uvijek bi govorila kako samo čeka dan kad će ga pronaći pa da i ona umre. Nažalost, umrla je 2015. godine, a nije ga pronašla. Sve do smrti ponavljala je isto: ‘Neću sklopiti oči, molit ću se bogu da ga pronađem prije nego što sklopim oči’. Ali bolest je bila jača, nije pitala.