‘Recite gdje je da je dostojno pokopamo...’
MOLE ZA INFORMACIJU Iako su bili u Njemačkoj, Josip Martinović i supruga Ankica dolazili su u Hrvatsku i raspitivali se o Kati. Traži je i kći Barica
Dođe mi nekad da zaplačem. Pa se pitam u sebi: ‘Gdje si, mama? Kuda si mogla otići i nestati?’. Pa joj zapalim svijeću i kažem: ‘Evo, majko, ovo je za tebe. Da te mogu pronaći, da mogu naći barem jednu tvoju kost i pokopati te uz oca da uz njega mirno spavaš’, očiju ovlaženih suzama, glasom koji podrhtava od tuge priznaje nam Josip Martinović (77) iz Poljane kraj Pakraca. Od prosinca 1991. godine ne zna što se dogodilo i gdje je nestala njegova majka Kata. Posljednji put ju je vidio u jesen 1989. godine. Sa suprugom Ankicom (71) potom se vratio u Njemačku, u koju je trbuhom za kruhom otišao daleke 1973. godine. Nije bilo šanse da njegova mati napusti svoju kuću u Prekopakri i pođe s njima. godinama tragaju za njom. I ja sam se posvuda raspitivao, ali nigdje joj nema traga. Čak su me zvali i u mrtvačnicu u Popovači u kojoj je ležala neka Kata Martinović, ali to nije bila ona - govori Josip. Često se sjeti djetinjstva i majku pamti iz tih dana. Uvijek je, kaže, bila lijepa i dotjerana žena, uredna, čista i brižna. - Mi smo odrasli u sirotinji. Bila su to teška vremena i još kao djeca išli smo u nadnicu, drugim ljudima kopali i okopavali polja, skupljali, slagali i rezali drva kako bismo zaradili mlijeko ili nešto za pojesti. Kasnije sam, kad sam već bio deran, prodavao novine da zaradim koju kunu. Imali smo pisaljku i pločicu, završili šest razreda škole i krenuli u zanat. Bila su to teška vremena. Kad sam krenuo u zanat za pečara, moja majka preuzela je od mene prodavanje novina, a otac je radio na pilani. I kada sam otišao u Njemačku, obilazio bih je. I svaki put kad bih došao, dočekala me raširenih ruku, široko se osmjehujući. To vrijeme provodili bismo pričajući. Ja bih odlazio po namirnice, ona bi kuhala. I kad bih se vraćao u Njemačku, ispraćala me sa suzama. Kao svaka mati. Voljela je ona i mojeg brata i sestru, ali ja sam joj nekako baš bio pri srcu - prisjeća se Josip. Ljubav i privrženost majci vodila ga je 1991. godine preko svih barikada i prepreka do majčine kuće. Zatekao je ruševinu, a njegova supruga pronašla je čak i mjesto gdje je njezina svekrva pronašla zaklon od neprijateljskih napada. - Hodajući kroz te ruševine, vidjela sam da je jedna greda pala na štednjak. Približila sam se i na njemu vidjela dvije sarme. Tumarala sam uokolo tražeći je i došla do zidanog dijela u kojemu je bio svinjac. U njemu su bile dvije prostorije koje su služile za ostavu te sam unutra našla perinu i jastuke. Tu je ona sirotica spavala. Ja više ne znam ništa o njoj. Bilo je i nekih priča da su je vodili u logor Bučje, ali to su sve rekla-kazala priče. Moj muž se stvarno kod svih raspitivao o svojoj mami, no nitko mu do dana današnjeg ništa nije rekao - pripovijeda nam