Đorđe je rođen i odrastao u Beogradu. Lice mu se pretvori u veliki osmijeh kad se sjeti tih dječačkih dana. Kaže da je bilo tipično za to doba, na ulici, uz sve popratno što ide s tim ....

- Bilo je čudesno, u velikom gradu s masom ljudi. Pa odrastao sam uz Vladana i Vanju Špiljak, a Mika Špiljak (predsjednik Predsjedništva SFRJ, op.a.) nunao me ko klinca, a u to je doba bio najveća faca u bivšoj državi - otkrio nam je Đorđe. Onda je bila erotika, danas je pornografija - priča. Do desete godine sanjao je da bude liječnik. Da operira i da spašava živote. Bio je uvjeren u svoj poziv. Do 11. godine. Onda je mali Đole otišao u kazalište i to je bilo to. - Znao sam da se želim time baviti, da je to moj život - ističe. Kaže da je vrlo brzo počeo “postrojavati” prijatelje i kolege iz razreda i diktirao što da govore, bilo je to “njegovo” kazalište. - Pošlihtali bi se na Savi i ‘ajmo... Nisu me ponekad baš voljeli, ali uspjeli smo, dobivali su petice - rekao je. Bavio se tada i nogometom, koji je obožavao. Kada je u osmom razredu naglo izrastao, postao je košarkaš, a trenirao je, između ostalih, i u Partizanu. Poslije se ipak vratio nogometu. je kultni klub, svetinja, ali veća mi je ‘špica’ Lokomotiva. Njih pratim, ti mladi dečki su mi OK - govori. U trećem je razredu gimnazije odlučio da mu je bilo dosta. Otišao je na beogradsku Akademiju. - Onda sam polagao diferencijalne ispite, a kasnije su mi rekli da je na prijamnom bilo nas 800, a upalo nas je 14. ‘Šef’ i voditelj bio nam je veliki Miljenko Maričić. Klasičan pedagog, koliko je samo generacija glumaca odgojio. Znao bi doći mrtav-pijan na sat, ali neke njegove rečenice počinjem shvaćati tek danas - kaže Kukuljica. No i ta idila ubrzo se promijenila. Početak devedesetih godina i rat uvjetovali su mu da se preseli u Zagreb. U najboljim studentskim danima morao je počinjati iznova. - Smiješno je kako su to nazivali ‘humano’ preseljenje. Mi smo se tamo izjasnili kao Hrvati i postali nepoželjni. Odnosno, bila je ‘razmjena’. Hrvati, odite u Hrvatsku, a Srbi neka se vrate u Srbiju. I onda, naravno, zamislite te ratne godine kad netko dođe iz Beograda i zove se Đorđe. Na ovom našem Balkanu to što jesi je veliki teret, breme koje moraš nositi. Kad naj..., shvatiš koliko je to sve besmisleno - prepričava Kukuljica. U beogradskom je Ateljeu radio s velikanima srpskoga glumišta, a onda je u Zagrebu u Gavelli radio s Fabijanom Šovagovićem, Perom Kvrgićem, Vlastom Knezović, Bobijem Marottijem... “Pomogao” mu je tada i nogomet.