U svojoj kućici u Končanici kraj Daruvara Jozefina Petrovicki (81) već 27 godina tuguje za nestalim sinom Darkom. Ovog hrabrog hrvatskog policajca Srbi su zarobili 19. kolovoza 1991. godine kraj daruvarske željezničke stanice i odveli u logor Bijela, a po

- Moj sin je dolazio gotovo svaki dan kući. Govorio bi mi: ‘Mama, ne boj se, neće to biti tako strašno, neće se razbuktati. Mi se nećemo predati’. Vjerovala sam mu, jer kod nas u Končanici nije pala ni jedna granata, bilo je mirno. Zadnji put kad je došao bio je kratko kod kuće. Samo se presvukao, pojeo nešto i otišao u policijsku stanicu u Daruvar. I od tada ga više nisam vidjela - prisjeća se Jozefina. Svaki spomen na nestalog sina probada joj srce poput mača. Iako je prošlo puno, rane još peku, možda i jače nego u samim počecima. Bol i tuga miješaju se s ogorčenosti, nemoći i zlom slutnjom. nešto kaže, pa uputi da pitaš drugoga koji navodno više zna. Taj drugi te šalje trećemu, treći četvrtome... I kome vjerovati? Gdje je istina? - pita se Jozefina dok joj glas iz tuge prelazi u ljutnju. Pogleda sinovu sliku, zagleda se u nju, kao da pokušava naći odgovor na samo jedno pitanje koje joj leži na srcu sve ove godine: “Sine, gdje si?”. Kao svaka majka, i Jozefina pamti rođenje svojeg prvorođenca. Rodila ga je na Sve svete 1964. godine u 18 sati. Godinu kasnije rodila je drugog sina, pa trećeg, a potom i kćer. Svi su bili jedan drugome do uha, sve je jednako voljela i s njima se ponosila. - Darko je bio dobar dečko. Bio je najstariji i imao najviše obaveza. Kako smo imali poljoprivredu, obrađivao je zemlju, isprva s konjima, a kasnije s traktorom. Moj suprug nas je ostavio 1980. godine i razveli smo se. Ostala sam sama s četvero djece. Darko je završio tokarsku školu i u početku rata priključio se obrani Hrvatske. Bio je policajac. Strepila sam svaki dan, sjedila na prozoru, a nikad neću zaboraviti taj strah kad je bio napad na Pakrac. Tutnjilo je cijelu noć, a ja sam