USPOMENE ONA I TATA SU SE SVAĐALI OKO ČOKOLADA, MORALA SAM IH STALNO SKRIVATI. OBOŽAVALA JE SVE SLATKO I ŠTRUKLE
Ploču s porukom “Pusa Ivana” Ljerka još čuva u sobi koju na ZŠEM-u dijeli sa Zlatkom Matešom.
Veliki Ivanin portret na kojemu je njezina poruka ima središnje mjesto na zidu u radnoj sobi. Mateša ga je dao izraditi kod akademske slikarice, a ona je poruku ispisanu Ivaninim rukopisom prenijela na svoj rad. Takvim sitnim porukama, malim znakovima pažnje, kaže njezina majka, Ivana je osvajala srca svih koji su je poznavali. U ruke uzima fotografiju na kojoj nasmijana Ivana razbarušene zlatne kose grli bijelu mačku. - Ta maca je još živa. To je ista maca koju ste vidjeli na stolici u hodniku. Kupio joj je mali Bienenfeld. Kad ju je donijela kući, bila je malo, bijelo klupko. Bilo je to prije 24 godine - govori nam nježno mazeći kćerine fotografije. Ivana joj je bila sve, prazninu koju je njezina smrt ostavila nitko nikad neće moći ispuniti. Ipak, Ljerka voli pričati o kćeri i rado se prisjeća zajedničkih trenutaka dok su bili sretni. Dok priča o Ivani, Ljerka ne skriva ponos, a oči joj poprimaju poseban sjaj. Ivana je bila jedinica, a Ljerka danas iskreno priznaje kako pomalo žali zbog svoje odluke da nema više djece.
JOŠ IMA IVANINU MAČKU
- Nikad ona nije rekla da bi htjela bracu ili seku. Imala je svu našu pažnju i ljubav te je itekako uživala u tome. Danas, ako za bilo čime u životu žalim, onda je to da nisam imala još djece. Jer kad imate samo jedno i dogodi mu se tragedija, ostanete sam kao prst - govori Ljerka, a riječi kao da zapinju u grlu. - Danas sve moje prijateljice i prijatelji imaju unučad ili pričaju o unučadi. Meni tad bude malo teško. Svi nekoga imaju. Kad dođeš u godine u kojima sam ja sad, onda ti ta unučad ispunjava život. Djeca su odrasla i otišla, imaju neki svoj život, a onda vam ta unučad, ta mala djeca koja sad ponovno rastu, daje neki smisao života, neku radost, veselje, nadu i sve što, zapravo, Zvonko i ja nemamo. Zato je to meni dosta bolna tema - priča zamišljena pogleda. Zbog toga su se, nakon Ivanina ubojstva, ona i suprug Zvonimir posvetili poslu kako bi stalno imali neku zanimaciju i to im ispunjava vrijeme.
BAVI SE STUDENTIMA
- Vjera mi u svakom slučaju mnogo pomaže, ali u svakodnevnom životu, kad bih sjedila doma i muhe brojala, mislim da bih poludjela. Ovako kad radiš, osjećaš se korisnim, vrijeme ti je ispunjeno na koristan način i to te drži. To nam daje neku normalnu rutinu života i neki smisao. Dok se moji prijatelji i prijateljice, koji su u mirovini, bave unucima, ja se bavim svojim studentima, koje sad doživljavam kao neku ‘veliku djecu’ kojoj treba pomoći - govori Ljerka polako i sjedne još malo dublje u veliku, crvenu fotelju. Osobito zadovoljstvo predstavlja joj što putem Zaklade “Ivane Hodak”, koju su ona i suprug osnovali nakon Ivanine smrti, može omogućiti školovanje talentiranim i uspješnim mladim ljudima koji za studij ne bi imali materijalnih uvjeta. - Obično na godišnjicu ubojstva potpisujemo stipendije. Ove godine 6. listopada pada u subotu pa je dodjela dan prije, a navečer je misa za njezine prijatelje i prijateljice, a kasnije štrukle govori Ljerka pa objašnjava da je Ivana jako voljela štrukle. Osim domaćih štrukli, Ivana je obožavala slatko, osobito čokoladu. - Onaj jedan period kad je kod nas bila nestašica svega, znali smo ići u Graz u nabavku. Uvijek bismo kupili one velike čokolade jer ih kod nas nije bilo. Ivana i njezin tata otimali su se oko čokolada pa sam ih morala skrivati. Nema gdje ih nisam spremala, i to svaku posebno, a onda, kad bi se zaželjeli čokolade, izvukla bih ‘posljednju’ - prisjeća se Ljerka dok joj pogled bježi prema veli-