Na nekih tridesetak metara dubine nailazi se na prvi led. Prva ‘dvorana’ puna je leda, a takvih ‘dvorana’ je, koliko mi znamo, nekoliko - priča nam Frane Mucić Ismail, speleolog, mladi Zagvožđanin, koji utrobu Biokova pozna kao svoj dlan.

On je i jedan od desetak "vlaja" koji se s Vedranom Mlikotom prošle godine uputio i osvojio Himalaju u ekspediciji "Vlaji na Himalaji". Ističe kako je Biokovo sa svojim tajnama posebna planina. - Trebaš je najprije voljeti, onda nastojati upoznati, a ona će ti stostruko uzvratiti ljepotom dopuštajući ti da barem na trenutak zaviriš u njezine tajne skute, kaže. - Upravo zato smo, kako bismo sačuvali priču o zagvoškim ledarama, zaštitili Mucića ledenicu. Naši stari su nam pričali da su poslije Drugog svjetskog rata, 1948. godine, tijekom najveće suše u potrazi za ledom došli do šeste ‘dvorane’. Zanimljivo je da ovaj led ne nastaje zimi nego ljeti, a da se zimi otapa. Vidite kako je igra prirode jedinstvena. Jama je toplija od površine zemlje, ovaj led nastaje isključivo kondenzacijom zraka u proljeće i ljeto. Što se više ide u dubinu, led je kvalitetniji. Čak smo pronašli i nekoliko drvenih skala koje su služile za spuštanje u ledenicu. Stare su stotine godina i u njima nema čavala, samo bukovo drvo. Zamislite samo koliko su truda naši pradjedovi morali uložiti kako bi se uopće spustili u ledenicu. Nisu imali krampova, dereza, alka, - Svako novo spuštanje je novo iskustvo. Svaki put je taj led drugačiji, nestvaran. Proziran je kao staklo, a voda je posebna, taj okus se ne da opisati. Ma kao da nema nikakav okus, a opet dok je piješ je posebna. Ne, ne mogu to opisati, samo znam da bi je, kad jednom probaš tu vodu, pio cijeli život - priča nam Frane, od kojeg saznajemo da je prošli tjedan temperatura u jami bila četiri stupnja. I na toj temperaturi led se ne topi. Ima ga u izobilju. Gromade su visoke i do 12 metara. - Naši su ga stari iznosili i u podrumima čuvali cijelo ljeto. Služio im je umjesto hladnjaka jer ovaj led na sobnoj temperaturi, čak i na suncu, na dan gubi svega jedan posto svoje mase. Poseban je, nesvakidašnji - govori Frane. Oni ovo blago ponovno oživljavaju, danas čuvaju od zaborava te zajedno s ljudima od struke nastoje zaviriti u biokovske jame i sve pažljivo zapisati jer ovdje, poručuju, ne namjeravaju stati. Život s planinom te legendama o vilama i vukodlacima, jamama i ledenicama nastoje ukomponirati u bajku o stvarnom životu Zabiokovaca koji ni danas ne mogu živjeti bez svoje planine.

može stajati. E to vam je ‘dvorana’. Kako biste došli do druge ‘dvorane’, morate ‘probiti’ led i otvor u ledu. Drugog prolaza nema, ako želiš naprijed. I tako iz ‘dvorane’ u ‘dvoranu’, ispod leda se provlačite te divite prirodi koju ljudska noga još nije dotaknula i otkrila - priča nam Frane. Pedesetih godina prošlog stoljeća Zabiokovci su se spuštali u ledenice, sjekli led sjekirama, iznosili ga, umotavali u bukovo lišće i na magarcima nosili u Zagvozd. Koristili su ga u ljetnim mjesecima za piće, čuvanje hrane, odnosili ga u Makarsku i Imotski te prodavali gostioničarima i mesarima ili mijenjali za hranu.