‘U dvorištu smo pronašli djedove štake’
UBIO GA VOJNIK Prema informacijama do kojih su došli Hrvoje i Slavica, Juru je ubio neki mladi vojnik iz susjednog sela. No nisu doznali gdje je djed zakopan
Djeda Juru zadnji sam put vidio na Silvestrovo 1991. godine u Novigradu, kamo smo iz Pridrage privremeno pobjegli od pucnjave. On je u Novigrad stigao nekoliko sati nakon nas, no vratio se kući, gdje su ga čekale njegove životinje. Nije mogao dopustiti da gladuju. Ponavljao je kako ide svojoj kući, kako nikome ništa loše nije napravio i kako je nemoćan starac kojem nitko ništa neće. Ostao je u selu do kraja siječnja 1992. godine, a tad mu se gubi svaki trag, počinje tužnu priču Hrvoje Oštrić (38) iz Pridrage kraj Zadra. S godinu dana mlađom sestrom Slavicom nastavio je potragu koju je do zadnjeg dana život vodio njihov otac Slavko. Hrvatski branitelj i logoraš preminuo je 2000. godine sa samo 49 godina, ne doznavši sudbinu svojeg oca Jure. a kad smo se vratili na kućni prag, našli smo zgarište. Tata je na ulazu u dvorište pronašao djedove štake. Pretpostavljamo da je tu ubijen, a čuli smo priču da ga je ubio neki maloljetan vojnik iz susjednog sela. Njegove kosti nikad nismo pronašli - pripovijeda Hrvoje. Njegov otac prijavio je Jurin nestanak, no nije se puno moglo učiniti. Hrvoju je nestanak djeda bolna tema, nakon svih tragedija koje su zadesile njega i Slavicu. Kao djeca svjedočili su zarobljavanju oca, gubitku majke, koja je preminula s 43 godine, i smrti oca. - Imao sam deset godina, Slavica godinu manje, kad smo morali napustiti Pridragu, sredinom studenog 1991. Tata je mamu, sestru, mene i mlađeg brata stavio u auto i krenuli smo prema Zadru. Djed ni tad nije želio otići iz kuće. Putem smo sreli mnoštvo ljudi koji su napuštali svoja sela. Stali smo u koloni između Novigrada i Posedarja. Pucalo se sa svih strana. Lagano smo se izvlačili, no u Slivnici Donjoj dočekali su nas tenkovi JNA. Sreća što nas je zaustavila vojska, a ne četnici, jer bismo završili kao u Škabrnji - s bolom u glasu prisjeća se Hrvoje. Pokušava djelovati smireno, no njegov nemir odaju prsti, kojima nervozno prebire po mobitelu. Njegova sestra Slavica djeluje smirenije, te pušta brata da se smiri, a ona objašnjava: - Naš otac izašao je iz auta i držao najmlađeg brata u naručju. Vidjevši dijete, vojnici nisu pucali po nama nego u zrak. Odvojili su muškarce i mladiće, a braću i mene su s nekim ženama i starim ljudima strpali u neki kombi. Na njihovu nišanu u tom smo kombiju proveli cijelu noć. S jedne strane bili su naši vojnici, s druge JNA, koja se ujutro povukla i sa sobom u kninski logor poveli muškarce i mladiće. Odveli su i našeg oca, a mi smo ušli u jednu kuću. U njoj smo proveli cijeli dan i noć, a potom nas je pronašla naša vojska. Odveli su nas u bolnicu na pregled jer je bilo ranjenih, a potom u Zadar - spuštajući pogled, s mukom se prisjeća Slavica. Dodaje da im je djetinjstvo bilo naprasno prekinuto i da su gotovo preko noći morali odrasti. - To je bilo vrlo ružno iskustvo koje smo potisnuli, ali povreme-