Je...te, kaže šofer još osam sati do Newcastlea, okrenuo se vođa puta prema nama u busu, nakon što smo došli u Dover, naravno, naivno misleći - tu smo.

A iza nas 40 sati vožnje od Zagreba. Tih 48 sati do Newcastlea u ljeto 1997. bilo je moje prvo europsko gostovanje. Ako se po jutru dan poznaje, onda je Newcastle bio sjajna najava što nas Dinamove navijače očekuje. Patnja i muka. Dva gola zabio je John Beresford, lijevi bek koji nikad prije u životu nije zabio. - To ti je Dinamo - potapšao me po ramenu sredovječni navijač na St. James Parku. Ta krilatica “To ti je Dinamo” pratit će me sljedeću 21 godinu, sve do 8. studenog 2018. i Trnave. A bilo je svega i svačega. U Zürich smo putovali 30-ak sati jer je netko na benzinskoj pumpi u Italiji ukrao 30 dresova Vincenza Montelle. I dok se nije skupio novac za dresove, bili smo zarobljeni na pumpi. U Budimpeštu, na utakmicu protiv MTK, iz Zagreba su u busu krenula trojica bez putovnice. - Sakrit ćemo se u WC, tamo nikad ne gledaju samouvjereno su pojasnili plan prelaska granice. Prošlo je. Kao i na putu za Gyor, Bratislavu... Do sna o europskom proljeću prošao sam desetke tisuća kilometara, u Marseilleu su nas gađali ogromnim metalnim vijcima, u Madridu smo osjetili španjolski drveni pendrek, Englezima je bilo nezamislivo da netko poput nas, navija u poluvremenu i nakon utakmice. Kao što je meni, iz današnje perspektive, nezamislivo da netko putuje 48 sati busom zbog Dinama... Ali što je to u usporedbi s 48 godina čekanja? Baš to. Ništa.