Viknula sam suborcima: ‘Bježite! I potom pala kao pokošena’
Jelena Posavec Vuković (47) s tek napunjenih 20 godina i samo 47 kilograma prijavila se braniti grad. Željela je pomoći Vukovaru, koji je krvario. Teško je ranjena 2. listopada 1991. na Sajmištu
Voljela bih da je taj rat završio s mojom generacijom, kad smo to već morali proći. Iskreno želim da se te strahote nikad ne ponove. Ali da treba, opet bih sve ponovila, tihim, smirenim, ali odlučnim glasom govori nam Jelena Posavec Vuković (47). Ova Vukovarka s varaždinskom adresom, kaže, jedna je od 403 žene koje su branile Vukovar. Jedna je od žena koje su se na pragu mladosti, te ratne 1991., s tek napunjenih 20 godina, prijavile pomoći svom gradu (tad je imala samo 47 kilograma). Zadužile su pušku i rame uz rame s kolegama branile Vukovar, koji je mjesecima odolijevao kiši granata koje su po njemu nemilosrdno padale. A samo godinu prije Jelena je završila srednju obućarsku školu u Borovu i zaposlila se kao konobarica u kafiću. U srpnju je otišla na Hvar jer ju je mjesna zajednica odabrala kao pratnju djeci koju su poslali na more. - U jednom telefonskom razgovoru s mamom, koja je bila u Vukovaru, čula sam da je nešto grunulo. Pitala sam je što je to bilo, a ona je mirno i sabrano, ledenim glasom, odgovorila da je granata udarila na balkon. To je bio okidač, vratila sam se u Vukovar. Brat Duško već je bio u ZNG-u. Počeo je napad na Mitnicu, preko radija su pozivali sve da se priključe obrani grada. Kod nas u naselju živio je Stjepan, gardist koji je nakon ranjavanja bio na kućnom oporavku. Spremao se vratiti u postrojbu, jer su pucanje i granatiranje postajali sve žešći i češći. Zamolila sam ga da me povede sa sobom. Odgovarao me, majka se protivila, ali ja nisam popuštala. Željela sam pomoći - prisjeća se Jelena tog vrućeg i sparnog srpanjskog dana kad je prvi put ušla u zapovjedništvo Ivice Arbanasa, smješteno na Slaviji kraj dječjeg vrtića. Jelena u to vrijeme nije ni znala što je garda, nije imala namjeru biti aktivna vojnikinja. Samo je na bilo koji način željela pridonijeti obrani grada. Samo je htjela pomoći Vukovaru koji je krvario. - Sjela sam na stolac i Arbanas me pitao: Što bi ti, mala? Rekla sam da želim pomoći, da znam čak i pucati. Cijelu noć prosjedila sam na tom stolcu, dok su oni vijećali hoće li me primiti ili neće. U to vrijeme nisam znala da je 4. bojna, 3. gardijska aktivna garda. Ujutro su mi dali pušku i rekli: ‘Idemo.’ Moja uniforma još nije bila kompletirana i zapravo sam bila u civilnoj odori - sklopljenih očiju, kao da pokušava vratiti film u te dane i što vjernije prepričati svoja iskustva, pripovijeda Jelena. S osmero suboraca, nepoznatih ljudi, ukrcala se u kamion i došla na Sajmište, na prvu liniju obrane. - Sajmište mi je bilo jako dobro poznato jer sam tamo živjela. Naš položaj gledao je na vukovarski kvart Petrova gora. Vrlo brzo sa suborcima sam postala pravi tim. Disali smo kao jedan, upoznavali se, razgovarali, čuvali leđa jedni drugima. A onda je došao taj 2. listopada 1991., kad sam teško ranjena. Tenkovi su krenuli s Petrove gore, pucalo se non stop, non stop su padale granate. Ulijetali smo i izlijetali iz kuće u kuću, odbijali napade. Moj suborac Čordaš imao je tromblone. Tenkove je odbijao ispucavajući ih sa sredine ceste. Ja sam mu ih dodavala. U jednom trenutku ponestalo nam je tromblona te smo uletjeli u jednu kuću. S prozora jedne sobe ispalio je tromblon. Maknuo se, a ja sam ostala stajati kraj prozora. Pješadija se i dalje približavala. Počela sam pucati. U tom trenutku vidjela sam da je tenk okrenuo cijev prema kući u kojoj smo se nalazili. Okrenula sam se suborcima koji su mi bili iza leđa i viknula: ‘Bježite, okrenuo je cijev!’ I tad sam čula to zujanje - niže Jelena dok joj glas slabi i prelazi u polušapat. Oči joj se cakle od suza, lice joj je mirno, no boja glasa odaje njezin nemir i uskovitlane emocije. Suborci Josip i Mira izvukli su je, iznijeli i odvezli u bolnicu. Saznala je da tenku treba od 7 do 10 sekundi od ispaljivanja granate do punjenja. - Eto, u tom su me roku suborci izvukli i hvala im svima na tome. Sljedeća granata udarila je ravno u dio na koji sam netom prije zalegla. Da sam ostala tamo, raznijelo bi me na komadiće. Bila sam teško ranjena - objašnjava Jelena. Sljedeće čega se sjeća, kaže, je dernjava njezina brata Duška u vukovarskoj bolnici. Taj dan i on je ranjen. - Moj brat bio je u Borovu na punktu, no taj dan je došao u Vukovar jer sam ga tražila da mi donese najdeblje majice. Došao je, ali počeo je taj napad. Nakon mog izvlačenja uletio je u kukuruzište i dobio metak u koljeno. Sjećam se da je u bolnici vikao na medicinsko osoblje i špotao ih zašto me drže na kolicima u hodniku. Krvarila sam, a oko mene je bilo 80-ak ljudi koji su samo taj dan ranjeni. Kroz tih nekoliko sati i moja majka je saznala da su joj sin i kći ranjeni. Operacije se ne sjećam, ali mama kaže da je trajala četiri sata. Pamtim je kraj svoga kreveta, pamtim i riječi liječnika koji joj govori neka prati moj trbuh i odmah ga obavijesti ako krene rasti. Jer to bi značilo da je došlo do unutarnjega krvarenja. Iz tih dana sjećam se i mame koja je spavala na betonu vukovarske bolnice, ranjenika oko mene koji nisu iz moga grada, dečka Zorana, Varaždinca, kojeg sam upoznala u bolnici i kojeg sam Božjom providnošću uspjela naći dvije godine kasnije. To me drži. Ti ljudi koje sam upoznala braneći Vukovar. I više se sjećam njih nego onoga što sam sama proživjela- priznaje Jelena. U vukovarskoj je bolnici, kaže, bila do 19. listopada, kad je preko Marinaca iz Vukovara izašao zadnji konvoj s ranjenicima. - Odbila sam ići u tom konvoju, i to zato što je bilo dosta ranjenika koji nisu bili iz Vukovara. Zato sam s mamom otišla u Borovo. Išla sam u komerc na previjanje trbuha, na kojem sam imala veliki i duboki rez. Koliko sam mogla, držala sam straže. To je trajalo koji tjedan-dva. A onda je pao Vukovar. Izašla sam s civilima iz obućare, u koju su nas strpali nakon što su nas sve pokupili. Moj brat je iz Vukovara izašao koji dan prije. Mama i ja nismo znali da li je živ ili mr-