Kidali su uši i ljude gazili tenkovima

TRAŽE PRAVDU U Škabrnji, koja ne zaboravlja užas iz 1991., danas se igraju djeca. No mještane boli što, tvrde, nitko od zločinaca nije kažnjen

Bio je dan kao i danas. Bura i sunce, počinje nam svoju priču Zoran Ražov (53) iz Škabrnje. On, tada 25-godišnjak, 18. studenoga 1991. godine dočekao je kao vojnik na Ražovljevoj glavici, položaju nekoliko kilometara udaljenom od svog rodnog mjesta. U 4 sata iz Biljana se čulo zagrijavanje tenkova. Granate su počele padati iz smjera aerobaze Zemunik prije nego su tenkovi krenuli prema mjestu. Napad je bio i iz Raštevića, Lišana, Benkovca... - Padala je kiša granata, a ljudi su se sklonili u podrume. Čuo se lavež pasa, blago se uznemirilo, dolazila je avet - prisjetio se Ražov. Napad je počeo u 7.15 i Zoran svake godine od oslobođenja Škabrnje u taj sat pali crkvena zvona za sjećanje na mrtve i kao podsjetnik živima da se zlo kakvo je čovjeku danas teško pojmiti nikad više ne ponovi. - Ono što su oni radili ni zvijer ne bi mogla. Kidali su ljudima udove, uši, gazili ih tenkovima... To je užas koji sam vidio i koji ne mogu zaboraviti - kaže Zoran koji u ovo doba godine skoro da i ne spava. Strašna vijest o padu Škabrnje i masakru mobilizirala je 1991. godine cijeli zadarski kraj i pokrenula lavinu izbjeglica, žena i djece koji su sigurnost, barem prividnu, morali naći daleko od svojih domova. U svirepom masakru u Škabrnji ubijena su 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila. Zoranovu majku i oca zavezali su bodljikavom žicom. Vezali su ih za konjsku zapregu i vukli ih po dvorištu. I onda su ih ubili. Jedanaest dana kasnije bila je razmjena na Musapstanu i njega su poslali da identificira žrtve. - Te dane je teško zaboraviti. Svakom sam pojedinačno govorio ime i prezime i onda su ih odvezli na gradsko groblje - kaže. Za zločin u Škabrnji ni nakon 27 godina, kažu mještani, nitko nije odgovarao. - Ako u 27 godina nitko nije kažnjen, sumnjam da će i biti - kaže Marko Miljanić, zapovjednik obrane Škabrnje dodajući kako je “ovo s čim se danas nosimo stvar hrvatskog pravosuđa.” - Nijedna vlada od 1995. godine nije ništa napravila. Žalosno je da za ovo u Škabrnji nitko nije odgovarao - tvrdi Miljanić. Škabrnja je danas predivno mjesto s lijepim kućama s vrtovima i dvorištima u kojima se igraju djeca. Zoran se u progonstvu oženio i danas je otac troje djece. - Dobro je - kaže nam dok pričamo pred crkvom. Trlja ruke dok bura jača. I smije se. - Više se djece rađa nego što ljudi umire u Škabrnji. Kad vidim to lakne mi. Sretan sam. Ima jedna pjesma koja kaže “ne bih dao ja Škabrnje moje Ameriko za dolare tvoje.” Predsjednica je trebala jučer doći u Škabrnju, no u subotu ujutro iz njenog ureda javili su kako zbog tehničkih poteškoća ipak neće doći.