Mnogi će Vukovarci reći kako je glupo da se prvo gleda tko je vlasnik ako se otvori novi kafić u gradu, ali kažu kako je to u Vukovaru normalno. Dodaju kako je isto tako normalno imati prijatelja druge nacionalnosti, ali...

- U nekim temama smo ograničeni, no ipak nekako funkcioniramo - kažu nam. Iako djeca i dalje idu u odvojene škole i vrtiće, te se kafići dijele na srpske i hrvatske, a nacionalnost se prepoznaje ponajviše po tome pozdravlja li se s “bok” ili “ćao”, Vukovarci s kojima smo razgovarali kažu da suživot postoji. - Ljudi se druže. Budimo realni, većina od njih nisu najbolji prijatelji. Ljudima koji su nekog izgubili, žrtvama, vjerojatno nije svejedno kad ih u trgovini posluže na ekavici, većini ostalih to ne smeta - rekao nam je Zoran Kulić (36). Dodao je kako vidi da među klinicima različitih nacija u Vukovaru nema netrpeljivosti. Smatra da ima iznimki, ali da nekako vidi da je suživot među mlađim generacijama jači. U Vukovaru je jednako loše godinama. Ako nemaš vezu, ako niste politički angažirani, ne možete dobiti posao u državnim institucijama i tvrtkama, kaže Martina Uglik. Dodaje kako Vukovar, kao i Hrvatsku, guši birokracija. - Kao da smo uzeli najgori oblik socijalizma i najgori oblik kapitalizma- kaže. Vukovar, nemaju mnogi manji gradovi u Slavoniji. - Sve u svemu, Vukovar ide sporim koracima. Ovi koji su ostali tu snalaze se na sto načina. Ovi koji su otišli, otišli su trbuhom za kruhom i nadaju se da će se jednog dana vratiti - smatra Kulić. Vlasnik vukovarskog hotela Lav, Stipan Mijok (70), smatra da mladi trebaju probati raditi u inozemstvu, ali misli da se prilike nude i ovdje. Kaže, Vukovar je grad koji ima sve. Moglo bi se zaposliti pet do sedam tisuća ljudi. Ali, problem je u lošim navikama našeg društva koje je teško promijeniti. - S ovakvom politikom nema napretka, a suživot je teško postići. Suživot je moguć u uređenom društvu, gdje se može zaraditi, gdje se može raditi - kaže Mijok. Da Vukovar dijeli probleme kao i ostatak Hrvatske drži i Ivan Krekić (39). Kaže da je neodgovornost na svim razinama u državi glavni razlog koji stvara osjećaj nepravde i zbog kojeg ljudi odlaze u inozemstvo. - Političari su dobro plaćeni da rade na tome da ovom narodu bude bolje. Oni to ne čine 20 godina, a mi i dalje glasujemo za iste - kaže Krekić. Dodaje da međunacionalne odnose u Vukovaru opterećuju neriješeni ratni zločini, a problem su i odvojene škole i vrtići. Nije mu jasno kakav se to suživot očekuje kad se djeca odvajaju od malih nogu. - Za osjećaj pravde nije dovoljno da se samo neki ratni zločni procesuiraju. Pitanje je trebaju li odgovarati i oni koji su neke ljude prokazali, a koji su poslije ubijeni. Velik je problem i nestalih. Da se hoće, političari bi to riješili za mjesec dana. Svi bi znali gdje su ti ljudi. Hrvati žele da se zločini procesuiraju, a s druge strane, Srbi se nisu reintegrirali. Kako da ja živim pored tebe susjeda, ako ti ne želiš da se zna tko su ratni zločinci i gdje su nestali? Kako da se naša djeca druže? Kako da ja vjerujem nekom - pita se Krekić čiji je otac zarobljen nakon pada Vukovara i koji je u zarobljeništu bio devet mjeseci. Razmijenjen je među zadnjima, u Nemetinu u kolovozu 1992. godine. Prošao je pakao prvo na Veleprometu, zatim u logoru Stajićevo kraj Zrenjanina te u Sremskoj