‘Marend nam je b

Jutrom sam se budio s jednom jedinom pomisli, hoće li danas biti plaće, a noću pokušavao zaspati u glavi vrteći neplaćene dugove uz isto pitanje, hoće li je biti sutra... Nakon deset godina rada i dvije neisplaćene plaće nekadašnji brodski cjevar Josip Marković (33) bio je prisiljen napustiti riječko brodogradilište. Odnedavno radi u privatnoj građevinskoj tvrtki kao pomoćni radnik na građevini. Odluka o odlasku bila je jedna od najtežih koje je morao donijeti, no u 3. maju jednostavno više nije imao budućnosti. - Mjeseci bez pošteno zarađene plaće čine nemir i nervozu cijeloj obitelji, a kamoli meni, suprugu, ocu, koji najednom ne može svojoj djeci priuštiti ono što ih ide, kupiti šećer, brašno, kruh, platiti režije i rentu, namaknut za kredit, a kamoli kćeri uzeti tenisice za školu... Ne može se to objasniti, ta bespomoćnost. Kad znate da ste odradili svoje, i ne tražite ništa osim da vas za to plate, a najednom ovisite o pomoći drugih ljudi. Srećom, imam divnog punca i punicu, koji su uvijek tu i spremni pomoći, ali nisam mogao izdržati, pukao sam psihički i teška srca prije tri tjedna napustio firmu - objašnjava Josip što je “prelomilo” i zbog čega je odlučio otići iz brodogradilišta, koje je pred potpunim slomom. Novu priliku, barem zasad, nije dobio njegov kolega Ivica Lerga (45), koji nakon 19 godina rada za nekadašnju industrijsku kralježnicu Rijeke dvoji o svom opstanku. - Grad na moru bez luke i brodogradnje ne postoji, a 3. maj je bio bit ovoga grada, kruh... Sad postajemo Detroit, prazne hale duhova, od ulaska do izlaska, bez zvuka i brujanja motora, smijeha, zadovoljstva, pjesme, s grčem, kao da čekamo smrt. Najgore je doći na posao i cijeli dan sjediti, više me stražnjica boli od sjedenja. I lako za nas, ima tu ljudi koji će pred penziju završiti na birou - sjetno priča trećemajac Lerga, kojemu više nije do smijeha ni do plača. - Suze su presušile, ali