Da u 3. maju znala biti jedini obrok’

SMIJEH ZAMIJENILE SUZE Iako su u štrajku, radnici riječkog brodogradilišta 3. maj svako jutro dođu na posao, popiju kavu i sjede u tišini priželjkujući bolje sutra

bome mi se ni ne smije previše. Znam da ne mogu ništa promijeniti i kao da sam postao ravnodušan. Pa ipak, molim se i nadam. I možda lažem sam sebi, ali ipak vjerujem u opstanak. Bit će bolje, kupit će stranci, tako je lakše - s dozom ironije analizira Ivica sebi u bradu. Svakog dana kada dođe na posao, prva mu je pomisao hoće li imati čime nahraniti mačku za koju se brinu radnici 3. maja i koja im je poput ljubimca. Kaže da su radnici dugo osjećali da neće biti dobro. Predsjednik Sindikalnog odbora za opstojnost 3. maja, Juraj Šoljić, stalno ih je upozoravao da idu u propast, no ništa se nije poduzimalo dok voda nije došla do grla. Dodaje kako, poput mnogih kolega, ne može ni razmišljati o odlasku na rad u inozemstvo jer zbog dugogodišnje ozljede i zdravstvenih tegoba (6 operacija abdomena) ima ograničenje pri radu. Za opstanak se, kaže, snalazi kako zna, posuđuje, više ni sam ne zna od koga i kako. Sličnu sudbinu dijeli i trećemajski vatrogasac Milan Franjković (54), otac četvero odrasle djece, koji u riječkom brodogradilištu radi već 12 godina. - I sad svako jutro obilazim brodove i ljudi po navici dođu na posao u 20 do 6, bez obzira na štrajk. Ali nema tu više života, smijeha, čak ni šala. Popijemo kavu i onda sjedimo u gluhoj tišini slušajući vijesti, u nadi da će se nešto pokrenuti. Sve što želimo je raditi i za taj pošteni rad dobivati plaću, a ne da ispada da nekog za nešto molimo - prepričava vatrogasac Milan, kojem je, priznaje, “pod stare dane” palo na pamet otići raditi u Njemačku, no u tome ga sprečava odgovornost koju osjeća prema bolesnoj majci (80), koja živi u Ogulinu. - Najmanje dvaput tjedno odlazim pobrinuti se oko lijekova, doktora, svega što treba, dok joj, u ovim godinama, ujedno uzimam od male mirovine kako bih preživio... Nema gore od toga, u ovim godinama se zateći u takvoj situaciji. Što je najteže, ona to razumije i kaže: ‘Ako moraš ići, sine, ti idi pa šta bude’. Najviše me strah da ću, ne daj Bože, morati tražiti pomoć i od djece... Što da vam kažem?! Dao sam auto u oglasnik, idete od onog prvog što imate i nadate se boljem. Ali sve manje vjerujem, nada splasne, a mi sve više izgledamo kao očajnici koji se love za zadnju slamku - ogorčen je Franjković. S teškom nelagodom sva trojica priznaju kako je bilo dana kad im je jedini obrok bio marenda u firmi, a ima i onih koji, kažu, vikendom znaju uzeti i pokoju porciju kući za djecu. Nerijetko, kažu, nemaju ni za benzin do posla. - Teško je to, znate, odlazak u prazne hale koje su nekad vrvjele životom i radilo se u tri smjene, a sad samo tišina, neizvjesnost i očaj. A ima ljudi i žele raditi. Ma katastrofa - odmahuju rukom, dok Marković s grčem u grlu dodaje kako se u 33 godine života ne sjeća kad je zadnji put zaplakao, a onda ga je nezavidna situacija rasplakala kao malo dijete. Na spomen Božića i nadolazećih blagdana samo su se gorko nasmijali. - Ma kakvo slavlje, kakva zimnica?! Bit će dobro ako se na stolu nađu sol i kruh, a kamoli šunka iz supermarketa za 30 kn - zaključuju zabrinuti trećemajci. Podsjetimo, u riječkom brodogradilištu već tjednima traje štrajk, a računi tvrtke u sustavu Uljanik Grupe blokirani su više od dva mjeseca. Uz isplatu cjelovitih plaća traže hitnu smjenu nadzornog odbora te izdvajanje 3. maja iz pulskog Uljanika.