Srce mi zaigra kad ih sredim i kad u narodnoj nošnji s konjima izađem na pokladno jahanje, Cvelferiju ili na neku drugu priredbu. Vredniji su mi od Mercedesa, kaže Vlado, čija se mlada obitelj bavi poljoprivredom i stočarstvom.

Imaju ovce i svinje. Da radi samo jedan posao, priča nam Vlado, teško da bi supruga i on mogli preživjeti u Strošincima koje, kao i ostatak Slavonije, muči teška ekonomska situacija. Morali bi, kao i mnogi njegovi susjedi, u Njemačku ili negdje drugo u inozemstvo. Imaju dvije kćeri (2 i 3 godine), a treće dijete je na putu. Zasad planiraju ostati. koju godinu. Njihova starija kći Ena (3) u selu nema vršnjakinja. Kažu da je bila još jedna djevojčica, ali ona se s obitelji odselila u Njemačku. Ne bi voljeli da njihovo dijete bude jedini učenik u razredu. Radije će kćer, kad za to dođe vrijeme, poslati u školu u susjedne, pet kilometara udaljene Soljane, u kojima ipak ima nešto više djece. - U zadnjih 30 godina ne pamtim da je država učinila išta pametno za nas, da se ijedna ideja realizirala - kaže Vlado. Dodaje kako je u Slavoniji moguće živjeti od svojega rada, ali, napominje, imat ćeš grbava leđa. Teško mu je uskladiti sve obveze te priznaje kako ponekad razmišlja o tome da sve rasproda i ode iz sela. Ipak, svako novo jutro pronađe snage da ide dalje. I ljubav prema konjima mu daje snagu. Kaže da je njegova obitelj jedno vrijeme jedina u selu imala konje. Sad ih je više. To ga veseli. - Cijela naša obitelj voli konje. Konje su držali i moj djed i moj otac. Od djetinjstva sam s konjima. Kažu da su konji i psi najiskrenije životinje. Mi imamo i psa, hrvatskog ovčara, te sam uvjeren da je to stvarno istina govori Vlado. Blizance lipicance kupio je slučajno. Planirao je u okolici Vinkovaca kupiti jednog konja, a kad je doznao da je riječ o blizancima, nije ih imao srca razdvajati. Iako nije planirao potrošiti toliko novca, ipak je kupio oba. Do danas nije požalio što je tako učinio. - Kupili smo ih u okolici Vinkovaca. Zajedno su od malih nogu, nerazdvojni su. Moja majka je plakala od sreće kad smo ih doveli - prisjeća se Vlado, dok je njegova majka Gordana (58) dobacila kako su Jargan i Sokol dobri kao janjad. - Osam godina su kod mene. Imali su tri godine kad smo ih kupili. Malo su manji nego čistokrvni lipicanci. Otac im je čistokrvni, a majka toplokrvna. Jarganu sam izabrao to ime zato što je moj djed imao konja koji se tako zvao, a Sokol je jednostavno odlično ime za konja. Popularno, u Slavoniji pogotovo - kaže Vlado, koji bi s konjima volio otići na Vinkovačke jeseni ili na Đakovačke vezove, ali mu je to zasad financijski zahtjevno. Inače, kako nam je objasnio, držati konje je financijski zahtjevno, a danas to nisu radne životinje kao nekad, nego su ustvari ljubimci. Izdvojio je i oko 20.000 kuna za drvena kola te obnovu platona (prikolice, op.a.) kako bi svoja dva ljubimca mogao upregnuti. Ima i narodnu nošnju staru 150 godina kako bi sve izgledalo kao u vremena kad je i ljudi i konja i posla bilo puno više u Slavoniji. - Neopisiv je osjećaj kad konja potjeraš u galop. Jednom sam mjerio, s Jarganom sam išao 43 kilometra na sat. Doslovno se dizala prašina za nama. On je malo brži od Sokola, ali obojica su jako brzi - kaže Vlado, koji nam je objasnio da je ždrijepce inače teško upariti da budu zajedno. Međutim, s Jarganom i Sokolom nije bilo problema, odmalena se odlično slažu, baš kako i priliči braći blizancima. Vlado dodaje da se malo razlikuju i fizički i prema karakteru, ali da neiskusno oko to teško primijeti. - Jargan je malo dominantniji, žešći, a i fizički je malo veći. Jašem ih barem jednom na tjedan, a kad idemo na neku priredbu, imam pomoćnika. Ja jašem Jargana jer sam iskusniji, a pomoćnik Sokola. Ipak, oba konja su mi jednako draga - zaključio je Vlado.