Ovo nije samo priča o mojoj obitelji, ovo je priča o mnogim vukovarskim obiteljima koje su na sličan način nastradale. Osobito je ovo priča o onima koji još tragaju za kostima svojih voljenih. One moraju biti ispričane zbog svih onih kojih više nema, ali

Nemojmo mrziti, ali nemojmo ni zaboraviti, odlučnim nam glasom govori Anka Soldo Rojnica (50). Ova Vukovarka u ratu je izgubila 20-godišnju sestru Ivanku i oca Vinka Soldu, za kojim i danas traga, a i sama je ranjena. - Moja obitelj se doselila trbuhom za kruhom u Borovo naselje 1967. godine iz okolice Širokog Brijega. Otac Vinko radio je kao građevinac u Građevinaru. Mama Anđa je bila domaćica te se brinula o mlađoj sestri Ivanki, starijoj Zdravki i meni. Ivanka i ja završile smo ekonomiju, a Zdravka pravo. Naš život preko noći se promijenio nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Netko je trčao ulicom i vikao: ‘Ubiše policajce, idemo ih spašavati’. Spontano smo se organizirali te otišli na Trpinjsku cestu i zaustavili tenkove koji su iz Osijeka išli prema Borovu Selu. Stali smo ispred njih i svojim ih tijelima držali u okruženju sat vremena. No Blago Zadro je tražio da se povučemo jer su u Borovu Selu u tim trenucima ubijani naši policajci. Ubili su ih 12, a 22 ranili. Svi smo mi bili svjesni da će se nešto dogoditi, da se događa nešto što nije dobro, ali nitko od nas nije mislio da će to biti takvih razmjera, da netko s kime provodiš život može pucati na tebe - prisjetila se Anka dana kad je počeo rat u Vukovaru. Najstarija od sestara, Zdravka, bila je u sedmome mjesecu trudnoće te ju je suprug natjerao da napusti Vukovar i preseli se k njemu u Njemačku, gdje je radio. Vinko i Anđa tjerali su druge dvije kćeri da također odu iz grada na sigurno, no one se nisu dale. Odlučile su ostati. - Tata je odmah na početku počeo odlaziti na straže i priključio se obrani. Sestru i mene mobilizirao je sam Blago Zadro, i to kad je vidio da smo ostale i da smo mi punkt koji hrani naše branitelje na položajima. Nije bilo oružja pa nismo ni došle u poziciju da nosimo pušku, ali imale smo drugi način na koji smo branile svoj dom. Majka, sestra i ja smo, naime, svakodnevno pripremali obroke za naše vojnike. Mama je bila jedna od deset kuharica koja se u Borovo Commerceu brinula za civile, branitelje i ranjenike govori nam Anka. Postojalo je određeno vrijeme kad su branitelji s položaja dolazili u njihovu kuću na doručak, ručak ili večeru. Tu su bili Ivanka i Anka te njihovi roditelji. Vinka su svi hrabri branitelji gledali kao oca, posebice oni koji su došli braniti Vukovar iz raznih