Ne kažem to zato što su Čilić, Ćorić i ekipa prijavljeni u Monte Carlu i drugdje. Nego zato što je tenis privatni biznis, pa ne vidim zašto bih ja to plaćao.

Ne sjećam se koji je javnosti nepoznati igrač prije dosta godina zasjao igrajući za reprezentaciju. Upao u ekipu iz nužde. Dan poslije “svi” su pričali o mukama spavanja pet igrača u hotelskoj sobi, češće na podu nego u krevetu. Nitko ne pomaže. Država ne da lovu, ni grad da pomogne, sponzori totalno nezainteresirani, sve čovjek mora sam. Emotivna priča o odricanju. Gostujući na Novoj TV rekoh da me to ne impresionira. Ime igre je proslaviti se i obogatiti. Dečko je jedan od mnogih koji sanjaju da će zabiti bekend paralelu ili as na meč-loptu u finalu Wimbledona, pasti na koljena ili već nekako dramatično proslaviti trijumf nakon kojeg slijedi milijunska nagrada. Da ne juri slavu i ogromnu lovu, već je tog dana mogao prestati spavati na podu i pristojno zarađivati kao trener. Krajnji cilj spavanja na podu s još četiri ili pet istih sanjara - a to nije odricanje nego investiranje u sebe - jest zaraditi toliko da se može kupiti nekretnina u Monte Carlu i plaćati manje poreza nego što se plaća u Hrvatskoj. Najjeftinija ulaznica za to, garsonjera od trideset kvadrata, košta milijun i pol eura. Za nacionalni teniski centar, dakle nacionalni teniski stadion, dvoranu, što god, nisam i zato jer mislim da je bolje da se država ne miješa. Bez države im sasvim dobro ide, pa što da u priču uvodimo rizik!? Ivanišević je obiteljski projekt. Iva Majoli također. Čilić isto tako. Bojim se da bi, da se država jače angažira, hrvatski tenis završio kao hrvatski zdravstveni sustav. Da bi, osim poreznih obveznika, igrači morali i dodatno plaćati cijeli pogon nacionalnog teniskog centra. Nekoliko ljudi u administraciji bi izvrsno zarađivalo, a za istinsko napredovanje djece obitelji bi se opet morale same pobrinuti, to jest platiti nekoga tko će im doista pomoći. Ne umanjujem zasluge postojećih resursa Hrvatskog teniskog saveza. Ali, neka nađu sponzore. Samo neka ne otimaju moje pare, ne čine me prisilno sponzorom tipova koji će, na kraju balade, ukras na privatni biznis, porez plaćati u Monte Carlu.