TRI PUTA SU ME UBIJALI
Đuru Antolovića (68) četnici su 1991. u Lovasu strijeljali, izboli i gađali bombama. Čudom je ostao živ i sve opisao u knjizi
Prozvali su ga “ustaša broj 1”, mučili i tukli dok ne bi ostao bez svijesti, vodili na lažno strijeljanje, zabijali u njega nož, zatvorili u podrum u koji su zatim ubacili bombe... Đuro Antolović (68) proživio je pakao u Lovasu 1991. godine. Njegove muke objavili su i u knjizi Krvava istina, u nakladi Općine Lovas koju su prije desetak dana predstavili javnosti. Na svojem putu prema okupaciji i uništenju Vukovara tzv. JNA i četnici uništavali su i ubijali sve. Tako su 10. listopada 1991. okupirali i spalili srijemsko selo Lovas. U napadu na Lovas, u kojem je prije rata živjelo oko 1600 ljudi, sudjelovale su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli orlovi. Stanovništvo su ubijali i mučili. Batinali su ih pendrecima, šipkama, kabelima... Vadili bi im zube, stavljali sol na rane, mučili elektrošokovima, bušilicama im bušili noge... Torture nisu bile pošteđene ni žene. Đuri Antoloviću ubili su oca.
BIJELE TRAKE NA RUKAMA
On je, kao i drugi Hrvati, morao nositi bijelu traku oko ruke kao znak nacionalne pripadnosti. Na svim hrvatskim kućama, a tako i njegovoj, morale su visjeti bijele plahte. - U kuću mi je 15. listopada došla grupa četnika na čelu sa zločincem Milanom Radojčićem. Napravili su premetačinu i odnijeli sve što je bilo vrijedno. Kad su otišli, mama i ja počeli smo pospremat. Vratili su se i nastavili pretres. Taj put su našli nešto, za njih važno. Bila je riječ o pohvalnici koju sam dobio od Demokratske akcije Hrvatske. Radojčić je stavio pohvalnicu preda me i rekao: ‘DAH je najekstremnija ustaška organizacija’. Tad su me počeli tući. Na nos i usta udarila mi je krv. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u policijsku postaju. Ondje me je dočekao poznati zločinac Mića Devčić - prisjeća se Antolović najgorih dana života. On mu je potom uzeo novčanik, a onda se htio s njim rukovati. Đuro ga je odbio.
ZATVOR PUN HRVATA
- Tad je otvorio novčanik, izvadio sliku Majke Božje i upitao me što je to. Rekao sam mu da on dobro zna što je to. Uzeo je bokser i njime me udario ispod lijevog oka. Pao sam. Podigli su me, stavili mi lisice i odveli u zatvor. Ispitivali su me i tukli dok nisam ostao bez svijesti. U zatvoru su već bili Franciska Pandža, Josip Jovanović, Darko Pavlić, Željko Pavlić, Mirko Damjanović, Stipo Dolački, Andrija Devčić i Đuka Krizmanić - govori Đuro.
NASTAVAK NA SLJEDEĆOJ STRANICI
Uskoro im je stigla komanda: Brzo svi van! Bilo im je zabranjeno razgovarati, kašljati... Nisu smjeli ništa. Tad mu je prišao jedan od četnika koji je bio u pretresu njegove kuće i rekao: “Vidiš ovoga, piši poseban tretman, taj je ustaša broj 1!”. Od tada ga više i nisu drugačije ni zvali. - Nakon toga su nas još batinali. Noć sam proveo više u besvjesnom nego u svjesnom stanju. Ujutro su nas opet postrojili pa ponovno vratili u podrum. Odjednom sam čuo: ‘Ustaša broj 1, van!’. Dočekali su me četnici i rekli da idem na strijeljanje. Postavili su me pred zid, opalili... Ostao sam živ. Naime, pucali su mi iznad glave. Rekli su mi da će me ubiti drugi put - prisjeća se Đuro prvog pokušaja ubojstva. No kraj njegovim torturama nije se nazirao. Milan Radojčić ga je ispitivao, a Đuro mu nije htio odgovarati. Onda je poslao po četnika koji je slovio kao jedan od najkrvo- ločnijih. - Zvao se Petronije. Ovaj mi je odmah zabio nož u lijevu natkoljenicu. Nisam izustio ni glasa. Još jednom mi je zabio nož. Učinio bi to još nekoliko puta dok Radojčić nije pošizio i rekao: ‘Nisam ti rekao da ga tu kolješ, vodi ga negdje dalje’.
‘RADIJE ME UBIJ U MOJOJ KUĆI’
Tad je došao Mića Devčić kako bi me ispitivao. Ni njemu nisam ništa rekao. Otvorio je vrata i rekao jednom od četnika: ‘Vodi ga kud god hoćeš, ubij ga, radi što hoćeš!’. Opet se pojavio Petronije i rekao da sam ja njegov. Dok sam izlazio, cijelo su me vrijeme batinali. Potom su me stavili u automobil i Petronije me upitao gdje želim da me ubije, na ulici ili u kući. Rekao sam da bih radije da se to dogodi u kući - svjedoči Đuro Antolović o nevjerojatnim stvarima koje je prošao u okupiranom Lovasu. Kad su stigli do njegove kuće, doslovce su ga izbacili iz automobila, a onda su ga, navodi, Petronije i Radojčić zvani Bajica utjerali u dvorište. Gurnuli su ga u podrum, a onda za njim bacili bombu. - Prekrižio sam se, a bomba je eksplodirala. Nalazio sam se u nekoj vrsti polusvjesnoga stanja, ali sam čuo Bajicu kako viče Petroniju da sam još živ pa neka baci još jednu bombu. Kad su i nju bacili, otišli su, a ja sam izgubio svijest. Nakon nekog vremena počeo sam dolaziti k sebi, ali nisam mogao ustati. Bio sam natučen, nekoliko rebara mi je bilo slomljeno, ruka iščašena, a leđa puna krhotina od bombi. Pokušao sam izići, ali me u tome spriječio snajperski hitac. Pao sam natrag u podrum. Kad sam čuo ljudske glasove, pomislio sam da su četnici, pa sam se pokušao objesiti. Kako sam bio u polusvjesnom stanju, nisam to dobro napravio. Glasovi koje sam čuo pripadali su dvojici mojih nasilno mobiliziranih susjeda, jednome Mađaru i jednom Srbinu iz Subotice.
‘SPASIO ME SRBIN IZ SUBOTICE’
Oni su me skinuli s vješala i unijeli u sobu na krevet. Cijelu su noć bili uz mene i pazili da ne dođe netko od četnika. Oni su me i poslije posjećivali, a u Komandi su rekli da sam mrtav - prisjeća se Antolović užasa koji je tad proživio. Đuro je uspio pobjeći zajedno s majkom na Božić 1991. godine. Vratio se u Lovas nakon mirne reintegracije. Ostao je bez noge. Slabo čuje pa nosi slušni aparat. No to ga ne sprečava da bude angažiran u društvenom životu općine Lovas. Fotografira, snima, pomaže u svim aktivnostima koliko može... Nedavno, kad su u Lovasu održavani Miholjski dani, Đuro je, kao veliki ljubitelj kamere, sve zabilježio. Živi sam, a u svakodnevnim aktivnostima pomažu mu žene zaposlene u projektu “ZAŽELI”, koje pružaju podršku i pomoć u kući za ljude starije dobi te osobe s invaliditetom. Đuro Antolović je samo jedan od ljudi čije je svjedočanstvo zabilježeno u knjizi “Krvava istina (novome životu ususret)”, čija je promocija održana u Zagrebu. Ta je spomen-knjiga skupine autora nastala u povodu 20. obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 68 Hrvata iz Lovasa, žrtava srpske agresije, koji su 1991. većinom bili pokopani u masovnoj grobnici te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu. Oni su 1998. iz masovne grobnice ekshumirani i dostojanstveno pokopani.
ČETNIK PETRONIJE ODMAH MI JE ZABIO NOŽ U LIJEVU NATKOLJENICU. DVAPUT...
Đuro o sadističkim torturama četnika Petronija MAĐAR I SRBIN IZ SUBOTICE SKINULI SU ME S VJEŠALA I POLEGLI U KREVET
Đuro o ljudima koji nisu željeli činiti zločine