Kralj vitešk

TEMPLARSKA DOZVOLA Hrvatski viteški red templara proglasio je Slavonca jedinim kovačem s dozvolom izrade templarskog mača

Ulaskom u kovačnicu majstora Franje Vinkovića (44) u Đakovu kao da ste zakoračili 100 godina u prošlost. U njoj su starinski tokarski strojevi, mijeh, kovačka vatra, bezbroj čekića i alata, nakovanj, razni izrađeni predmeti od željeza, par mačeva koji kao da su doneseni iz vremena oklopnih ratnika. Tu je i čitav niz diploma i priznanja koje je Franjo dobio za svoj rad. On je jedan od samo sedam majstora kovača u Hrvatskoj, jedini koji radi umjetničku kovačiju. Također je jedini koji ima templarski certifikat kojim ga je Hrvatski viteški red templara O.S.M.T.H. imenovao jedinim priznatim templarskim kovačem s dozvolom izrade templarskog mača za potrebe tog reda. - Templarski se mačevi i danas izrađuju od gotovo jednakog materijala kao i oni u 13. i 14. stoljeću, kovanjem na dva čekića. Svaki se radi ručno; kovani su i brunirani. Mač je težak dva kilograma, oštrica duga 83 cm, ima svoje ugravirane templarske oznake. Da bi bio jednak originalu našao sam remenara iz Vinkovaca koji za njih izrađuje futrole. Do sada sam ih izradio već dosta, za templare u Hrvatskoj i Sloveniji, a imao sam priliku izraditi i replike drugih kraljevskih mačeva za razne izložbe i prigode - kaže majstor Franjo koji je svoju radionicu otvorio 2004. godine, a 2006. položio majstorski ispit. - Većinu posla koji radim je za Ministarstvo kulture jer jedini imam dozvolu za radove na kulturnim dobrima i radim uz konzervatore, đakovačku Nadbiskupiju, ali i sve crkve koje trebaju sanirati vitraje i ograde. Uglavnom radim po narudžbi i elemente koje ne možete kupiti ili nabaviti - dodaje Vinković koji svojim obrtom prehranjuje šesteročlanu obitelj. Ima četiri sina od kojih su dva već stekli poprilično kovačkog znanja. - Ja sam sa 16 godina ostao bez oca koji je bio obrtnik, remenar. U posao kovača uveo me je ujak kovač koji mi je na početku dao savjet da radim ono što nitko drugi ne radi. Toga sam se i držao. U međuvremenu kovački posao je počeo odumirati. Đakovački kraj je nekada u prošlosti imao 270 kovača, a danas radim samo ja. Moji sinovi su odrasli u ovoj kovačnici i već imaju dovoljno znanja da ju preuzmu, no odlučili su steći i druga zanimanja. Najstariji je računalni tehničar u strojarstvu, drugi po redu je upisao za strojobravara, službeni sam mu mentor. Druga dvojica su još mali, ali su isto stalno sa mnom u radioni i nešta lupkaju svojim malim čekićima - kaže Franjo naslonjen na 100 godina star veliki nakovanj koji je dobio kao vjenčani dar na vjenčanju. - Osim što je jako star i jako težak, on je i jako vrijedan. Imam i upola manji nakovanj koji košta 12.000 kuna, onda možete misliti koliko ovaj vrijedi - smijući se pokazuje svoj dar. Velik dio svog alata izradio je sam, a većina strojeva koje ima stariji su od 80 godina. Vrlo je ponosan na tokarski stroj iz 1928. i ekscentar prešu iz 1948. godine. - To su stari strojevi ali besprijekorno rade i ne bih ih mijenjano za nikakve nove. Star je i mijeh i kovačka vatra i većina alata koji svakodnevno koristim, a koje sam otkupio od starih majstora koji više ne rade - kaže Franjo. Zbog svog rustikalnog izgleda Vinkovićeva je kovačnica uvrštena u turističku ponudu Đakova pa radionicu posjećuju strani turisti koji se u pravilu oduševe njenim izgledom, ali i majstorom Franjom koji za njih upali prskajuću kovačku vatru i od užarenog željeza izradi neki zanimljivi komad. Posjetili su ga tako turisti i razne delegacije iz Francuske, Kine, Rusije i mnogi drugi. Rusi su ga pozvali na svjetski kongres kovača gdje će biti jedini iz ove regije. Osim kod nas, neki njegovi proizvodi su vlasnike našli u Njemačkoj, Kanadi i Australiji. Izrađuje sve što se traži, od kovanih rukohvata, ograda, vješalica, svijećnjaka, vaza i ukrasne ornamentike. Posao koji je najdulje radio bila je restauracija kovane ograde Strossmayerova parka u Đakovu. Da bi ju obnovio trebalo mu je tri godine jer se radilo o 380 metara ograde, ili 500 kvadrata, ili 150 tona željeza. Da bi netko bio kovač, osim velike volje, potrebna je i snaga. No kada završi svoje poslove, Franjo se prepušta staroj slavonskoj pjesmi koja ga odmara i priprema za novi radni dan. (D. Mikola)