U KAŠTELIMA

Ako ste rođeni i odrasli u kolumbijskom gradu Medellínu i ako vam je još i prezime Escobar, poprilična je vjerojatnost da će vas sugovornik najprije upitati jeste li u rodu s narko-bossom Pablom Escobarom ili ćete svaki put baš vi imati specijalan tretman prilikom redovitih kontrola u zračnim lukama. S tim teretom na leđima već dugo živi kapetan kolumbijske odbojkaške reprezentacije Daniel Vanegas Escobar (28), novi igrač odbojkaškog kluba

Mladost Ribola Kaštela. - Mojim je suigračima to uglavnom smiješno, redovito zbijaju šale na moj račun, ali meni je toga već preko glave. Kolumbija i kolumbijski narod puno su bolji od slike koja je o nama stvorena u javnosti zbog onoga što se događalo u zemlji prije tridesetak godina - započeo je priču 193 cm visoki reprezentativac Kolumbije. “Specijalni” tretman i dodatna pitanja događali su mu se baš svugdje, i u Izraelu, i u Argentini, Čileu, na Cipru, pa i sada, u Hrvatskoj... - Ja sam živio u to vrijeme u Medellínu. Zbog toga mi tako teško i pada odgovarati na pitanja o Pablu, kartelu, kokainu, ubojstvima, pogotovo jer niti ja, niti bilo tko iz moje obitelji nemamo veze s tim. Medellín je u to vrijeme bio vjerojatno najgore moguće mjesto na svijetu za odrastanje. - Trener odbojke došao je na košarkaško igralište, kazao mi da sam visok i skočan i da bih mogao postati dobar odbojkaš. Na prvom treningu zaljubio sam se u odbojku i ostao. Sve ostalo je povijest... U Kolumbiji ne postoji profesionalna liga, sve se svodi na turnir regija koji traje tjedan dana. - Svi koji nešto vrijede igraju u inozemstvu, a kući dolazimo na tjedan dana, na taj jedini turnir, na kojem se odlučuje o najboljem za tu godinu. A svi mi voljeli bismo živjeti i igrati kod kuće, gdje je 11 mjeseci u godini proljeće, gdje su tribine pune kad se igra turnir... Tako je i Daniel trbuhom za kruhom odlazio u Izrael, Argentinu, Čile, na Cipar, a u Kaštela je stigao kao treći Kolumbijac, nakon Joséa Daniela Polcholpeka i Andrésa Filipa Ruiza, koji je ljetos tragično preminuo. rekao puno lijepih stvari o Kaštelima, o treneru Ivanu Rančiću, o Hrvatskoj kao prelijepoj zemlji, a isto mi je ponovio i José Daniel. Eto, poslušao sam ih i čini mi se da nisam pogriješio. Nisam imao previše vremena za obilaske, ali bio sam u Trogiru i Splitu, lijepo je, zanimljivo, drugačije nego u Kolumbiji. Hrana je nevjerojatno ukusna i kvalitetna. Pljeskavica punjena sirom najbolje je što sam probao - pohvalio se Daniel, koji je, kao i brojni drugi sportaši, tetovirao nekoliko poruka koje simboliziraju njegov život i njemu bliske osobe. “Voli ono što radiš, radi ono što voliš” i “Bog me vidi, a mama zna” poruke su na njegovim bicepsima, a na leđima ima odbojkašku loptu i broj 6, koji je nosio većim dijelom karijere. - Sport mi je pokazao da se mogu maknuti s ulice i baviti se nečim korisnim i pozitivnim - zaključio je. Odnekud nam je ta priča itekako poznata...