Vrijeme radnje - dvijetisućita godina, dan nakon Valentinova. Mjesto radnje: Zagreb.

Zvoni telefon. Fiksna linija, tad još nismo imali mobitel. - Halo! Dobro jutro! - veli glas s druge strane, budan ko da je dva popodne a ne točno 6.57 ujutro. - Dobro jutro - velim i mislim se bih li mu odmah poklopio ili ne. Jednom me već tako, nekoliko dana ranije, u zoru probudio onaj dosadnjaković Vicko Budilica. - Molim vas, mogu li se učlaniti u Dinamo? - nastavlja on. - Kakav, majke ti mile, Dinamo?! pitam, sad već prilično uvjeren da je u pitanju loša šala. - Paaaaa, jesam dobio NK Dinamo? - Ne, žao mi je, krivi broj - odgovaram i dok se onako polusnen vraćam u krevet, razmišljam tko je ovako neduhovit. Ali zvoni opet. Dižem slušalicu, sad već i ja budan i živčan. - Jutro, je li to Dinamo? - pita glas s druge strane, ali ne onaj prvi. Sad mi više ništa nije jasno... - Nije Dinamo, pogriješili ste. - Ali je li to broj 2300291? - Je, ali dobili ste stan Nevešćanin. - Aha, a onda oprostite, krivo piše u Večernjaku - rekao je glas s druge strane i poklopi. Koja je bila vjerojatnost, valjda jedan naprema milijun, da će dan nakon povratka imena Dinamo u Večernjem listu izaći moj broj za učlanjenje u klub. I to broj jednog dotepenca i hajdukovca?! Da je na lotu, sigurno ne bi izašao. Za deset sekundi zvao je treći, pa četvrti, pa sam iščupao telefon iz zida. Trajalo je to dva-tri dana dok cijeli Zagreb nije nazvao broj 2300291. Mislim da me nisu zvali jedino iz Madagaskara... Valjda im Večernji taj dan nije stigao.