‘Dok smo živi, brinut ćemo i tražiti Dinu’

ZAVJET MAJCI Đurđa Simić, Dinina majka, preminula je 2017. godine. Pred smrt je Marinu Petrin Horvatić zamolila da zadrži uspomenu na njezina sina Dinu

Dinina majka Đurđica teško se nosila sa sinovom pogibijom i nestankom. Bila je ponosna na sina, nije se dala slomiti. Nadala se da će naći barem jednu kost. Vjerovala je, tražila, dolazila u Jasenovac, kontaktirala sa suborcima, kroz udrugu se trudila održati taj dignitet mrtvima.

Mislim da nam je svima pokazala put kako se nositi s tim. U trenucima kad se slomila, kad je bilo teško, govorila bi: ‘Samo da mi je jedna kost da je pokopam’, govori nam Zagrepčanka Marina Petrin Horvatić (49). Majku nestalog Dine Simića upoznala je na zagrebačkom groblju Mirogoj nakon što je pokopala brata.

DOŠAO, PRESPAVAO, POGINUO

Zajedno su odavali počast svim poginulim i nestalim polaganjem vijenaca. Marina i Dinina obitelj vremenom su se zbližile, a Dinina majka prije smrti zamolila je Marinu da u njezino ime traga za Dinom i promiče istinu. Dino Simić je poginuo 14. listopada 1991. godine u Jasenovcu, kad je sa suborcima upao u četničku zasjedu. Na mjestu je poginuo, no njegove posmrtne ostatke nikad nisu pronašli. To nam potvrđuje i Tomislav Čaušić Jabuka (53) iz Velike Gorice, koji se i 28 godina kasnije još sjeća i Dine i tog paklenog dana kad je položio život. - Dino je došao u postrojbu HOS-a večer prije napada, između 17 i 18 sati. Odmah sam ga zamijetio jer je djelovao fino, nije brbljao, vikao ni prijetio. Držao se pomalo rezervirano, možda zato što je znao da dolazi na jako teško ratište. Čim sam čuo da je iz Zapruđa, pristupio sam mu da vidim zna li koga od moje obitelji. Razgovarali smo pola sata. Jako mi se svidio taj simpatičan dečko, koji je bio vrlo nježan i uopće nije bio za tu ratnu gužvu - prisjeća se Jabuka prvog i posljednjeg susreta s Dinom. Već sljedećeg dana u sedam sati postrojba je dobila naređenje za napad. Cijela satnija, njih 130, s tenkom je krenula izvršiti zadaću. Prešli su rječicu Strug. Neprijatelja su očekivali tek kilometar dalje. No četnici su jako dobro znali da dolaze i gdje dolaze. Satniju je dočekalo njih 2500. - Tu je nastao pakao. Svi su tukli po nama, a mi nasred ceste. U nekoliko minuta imali smo toliko ranjenih da nismo znali kud bismo s njima. Zapovjednik je naredio povlačenje 400 metara unazad. Trebali smo prijeći rječicu Strug i zaleći u jarak. Dino i još petorica u tom su se trenutku izgubili govori Jabuka.

UŠLI RAVNO MEĐU ČETNIKE

Umjesto da se povuku sa svojima, došli su ravno među četnike. Bili su posvuda, gdje god bi krenuli.

- Nakon više sati povlačenja lijevo-desno, baš kod pružnog prijelaza u Jasenovcu, po njima su počeli pucati. Dino je odmah poginuo, četvorica su bili teško ranjeni. Jedini od njih koji je mogao hodati nije imao puno izbora - morao je zbrinuti četvoricu teško ranjenih, a Dino je na mjestu bio mrtav. Počeli su se povlačiti prema Glini, a mrtvog Dinu su ostavili kako bi spasili svoje živote svjedoči Jabuka. Oko 16 sati ranjenici su uspjeli dopuzati do naše linije. Jabuka i danas pamti taj prizor.