Šinjorina Smokva: U polju sam skoro ostala bez prsta...

IZ GRADA NA SELO Osnovali smo OPG kad nitko nije znao što znači ta kratica. Kolegica me zove majkom OPG-ova, kaže Sandra

Prije 16 godina novinarka iz Zadra odlučila je gradsku vrevu zamijeniti mirnijim životom na selu. Sandra Babac (50) profesorica je engleskog i talijanskog jezika te turistički vodič za Dalmaciju. Godinama je radila kao novinarka u lokalnim medijima i na Hrvatskoj televiziji, a paralelno se bavila odnosima s javnošću Zagrebačkog plesnog ansambla. No stiglo je prvo dijete i stvari je počela gledati iz drugačije perspektive. - Moji roditelji su iz Zadra otišli živjeti u Poljica, maleno selo u zaleđu. U to vrijeme sam tek rodila kćer Mauru i razmišljala sam kako kao majka koja doji u roditeljske obveze uklopiti posao bez radnog vremena, kad se javljanja na terenu ili montaže znaju otegnuti do kasno u noć. Počela sam razmišljati što bih još mogla raditi i pomislila: ‘Što ako mi je odgovor pred očima i ne vidim ga?’. U tom času ugledala sam pred sobom smokve koje su pale na tlo sa stabla ispred roditeljske kuće. Skupila sam ih misleći da bih mogla s njima nešto napraviti. Skuhala sam prvi pekmez, kušala ga i oduševila se. To je bilo to - prisjeća se Sandra početaka kad je sa suprugom Alanom Damjanićem (51) odlučila gradsku vrevu zamijeniti radom na zemlji. Konkretnije, odlučili su se baviti smokvom koje u Dalmaciji ima u izobilju i na početku se nije činilo kao da je riječ o zahtjevnoj biljci. Bogata je i raskošna okusa, a od nje se mogu raditi marmelade, pekmezi i razni drugi proizvodi.

Mi smo pioniri što se tiče osnutka OPG-a, jer kad smo ga mi osnivali, nitko nije znao što to znači i što predstavlja ta kratica. Kolegica iz Splita me u šali nazvala majkom svih OPG-ova, priča Sandra.

Naša priča je naizgled lijepa i idilična, no stoji na staklenim nogama i iza nje su puno rada, truda i odricanja, nastavila je. OPG je pokrenula na zemlji svojih predaka, a zatim su dokupili još nekoliko parcela kako bi ostvarili svoje planove.

SVUDA SU CRNE UDOVICE I ZMIJE

- O smokvi nismo znali ništa. Lokalni stanovnici su nas ismijavali kad smo posadili prvi nasad smokve, jer tko još sadi smokvu ‘kad ona sama raste’? Na nju se u Dalmaciji gleda gotovo na razini korova, a mi ćemo sad ulagati u to i stvarati nešto. Naše gospodarstvo je na kraju sela pa je moj otac morao platiti asfalt. Nije bilo trofazne struje ni vode, sve smo to morali platiti i dovesti kako bismo imali proizvodni pogon, navodnjavanje, sve što nam je potrebno za rad. Kad idete u ciljanu sadnju nasada, raste obim posla u koji smo ušli s poluinformacijama, a tek smo s iskustvom shvatili da ne ide tako. Pročitali smo sve o smokvama, povezali se s ljudima, čak sam prije 12 godina pokrenula Festival smokava - opisuje pojašnjavajući da su počeci katkad bili i dramatični, a posao koji djeluje lagano iza sebe krije i opasnosti po život. - Kad sam prvi put brala smokvu, mislila sam da su me izgrizli pauci. Sve me svrbjelo do te mjere da sam htjela iskidati kožu sa sebe. Nisam znala da list pecka i da plod smokve ima takozvanu smokvinu mliječ, zbog čega moraš brati do grla zakopčan ako je bereš nedovoljno zrelu, jer se sa zrelošću smanjuje udio mliječi. Ovdje sam prvi put u životu naučila voziti kosilicu, baratati s pumpama, ventilima, crijevima i sustavom za navodnjavanje, naučila sam koristiti voćarske škare, parni kotao i vakuum-kuhač - opisuje dodajući kako ju je u tim trenucima vodila obiteljska vizija o drugačijem životu kojim bi sebi i djeci osigurala normalan život, drugačiji od onoga u gradu. - Posadili smo i polje smilja. Rezidba toga grmlja je zahtjevan posao, doslovno ste sagnuti cijelo vrijeme, a u grmovima žive crne udovice. Pa kad vidite da vam dijete u ruci drži netom odrezani grm i kaže: ‘Mama, vidi, crna udovica!’, nije vam svejedno. Morala sam naučiti i o kukcima, gmazovima i zmijama. Kao i većina ljudi iz gradova, imala sam averziju i fobiju od kukaca, samo na leptire i bubamare nisam skakala u panici. No s vremenom sam naučila da treba biti na oprezu samo kad vidite crnu udovicu ili poskoka, ostale zmije u našem kraju nisu opasnost po čovjeka. Gotovo sam izgubila lijevu ruku jednom prilikom kad mi se ispod nokta palca lijeve ruke zabio trn. Mislila sam da ću ga uspjeti izvaditi i da će izaći s noktom, no nisam znala da taj trn pušta otrovnu supstancu i može izazvati infekciju. Tako sam ignorirala problem, a onda u zadnji tren stigla na kirurgiju. Htjeli su mi rezati prst, govorili da mi prijeti amputacija ruke. Iz glupe situacije zamalo sam izgubila ruku, pa sam otrpjela rezanje mesa i struganje kosti. Danas imam palac, ali još nemam osjet u tom prstu - rekla je.

SVAKODNEVNE ‘MANE’ SELA

Život na selu nosi i druge izazove. Često im nestane struja i čim puhne malo jača bura ili padne veća kiša, a tu je i loša povezanost s gradom. Iako do Zadra imaju 20 minuta vožnje, autobusna linija vozi svega četiri puta u danu. To je problem za djecu koja su sad tinejdžeri. - Imam dvoje djece. Josip ima 14, a Maura 16 godina. Vezani su uz Zadar, a osobito se kod sina osjeti potreba za gradom i zapravo ono što je bila prednost sad je postala mana. To su ti životni ciklusi. Sad počinje novi ciklus gdje teško možemo bez grada kad su mladi u pitanju. Ako nam se pokvari auto, nastaju komplikacije. Dodatno, pošta nam stiže samo dvaput na tjedan. Ako imate rokove ili natječaje, da ne biste važne pošiljke predugo čekali, morate otići u šest i pol kilometara udaljeno općinsko središte Vrsi. Zbog svih praktičnih životnih situacija bude dana kad požalim zbog odluke. No na stvari gledam iz više kuteva, vremensko-prostornih. Sad je ovako, ciklus je ovaj, tko kaže da će tako i ostati? Sve opcije su otvorene. Suprug je uvijek govorio da nikad ne bi otišao iz ovakvog okruženja jer ga to usrećuje, ali ljudi smo i mijenjamo se - rekla je. Dodaje da je drži ponos zbog uspjeha koji je ostvarila vlastitim proizvodima. U Hrvatskoj, smatra, politika, birokracija i propisi nisu na strani poduzetnika.

PROSTOR ZA NAPREDOVANJE

- Oni koji bi trebali biti naš servis i služiti tome da nas štite rade upravo suprotno. Uvozimo sve i svašta jer je jeftino. Potom, ljudi su navikli da im je sve dostupno tijekom cijele godine, a ne gledaju kakav je to proizvod. Recimo, moja marmelada, kad se otvori, u frižideru može stajati desetak dana. Razlog je taj što je u staklenci samo svježa prerađena ekološki uzgojena smokva, bez ikakvih dodataka. Industrija u svoje marmelade stavlja druge sastojke koji omogućuju da ta otvorena marmelada traje znatno dulje i da se ne gubi na profitu. Ne štitimo vlastiti proizvod ni proizvodnju - istaknula je. Žalosti je i činjenica što u lokalnoj trgovini ne može kupiti lokalnu rajčicu malog proizvođača iz susjedstva, nego se nabavlja na veliko, iz jednog centra, najčešće iz uvoza, što je, uglavnom, bez mirisa i okusa. Smatra i da smo, zbog nepostojanja jednog zajedničkog akcijskog plana na razini države, propustili iskoristiti mogućnost promocije, plasmana i prodaje malih proizvođača u turizmu, pa se tako u apartmanima i hotelima gostima nude strani proizvodi. - Smokvu zovu kraljicom Mediterana, no to su samo floskule. Mi je i dalje tretiramo kao voćku non gratu. Uglavnom je protjerana iz urbanih središta jer je plodonosna i ‘prlja’ te se ne uklapa u postulate nadležnih za gradsko zelenilo. Za 10. Festival smokve uspjela sam ishoditi, u suradnji s gradskim vlastima, da se smokva zasadi kraj Morskih orgulja u Zadru. Ni godinu i pol kasnije netko je noću smokvu posjekao i dobro nagazio. I tu je priča završila. U Hrvatskoj vječito vodimo rat s promjenom mentalnog sklopa pojedinaca - kaže i dodaje da život na selu ima svojih prednosti te da bi čitavu avanturu bez promišljanja ponovila.

ŽIVIMO U ‘REZERVATU’

- Ovdje imam mir, uživam u prirodi, imamo nevjerojatnih ptica koje nigdje drugdje ne bih vidjela i kod nas je gotovo mali ornitološki rezervat. Zapravo, mislim da su sva iskustva koja sam skupila dragocjena - zaključila je.

KAD SAM PRVI PUT BRALA SMOKVU, MISLILA SAM DA SU ME IZGRIZLI PAUCI. NISAM ZNALA DA ZBOG SMOKVINE MLIJEČI MORAŠ BITI ZAKOPČAN DO GRLA, SVRBJELO ME CIJELO TIJELO