Kćeri sam kupio prvog magarca, a danas ih imamo 72
UŽIVANJE Neven Ciganović je ostavio život u gradu, a danas uzgaja magarice i prodaje magareće mlijeko
Kakav je život na selu? Pa evo, neki dan je vani bilo 36 stupnjeva, najtopliji dan u godini. Ja sam ga proveo na polju u balirki koja ima staklenu kabinu.
U njoj je bilo najmanje 40 stupnjeva. Dodatno, jer balirka stvara prašinu, kako bih mogao disati preko nosa i usta imao sam maramu. Počeo sam raditi oko deset sati, a na polju sam bio do 21 sat. Eto, to je život na selu, u kratkim crtama nam je svoj radni dan opisao Neven Ciganović (39) iz Ivanić Grada. Iz središta Ivanić Grada preselio se u predgrađe i ondje pokrenuo OPG. Uz suprugu Katarinu (35), pomažu mu kćeri Marica (3), Ružica (4), Oriana (10), Luna (12) i Mia (14). Smije se kako je blažen među ženama jer i na farmi ima 70 magarica. Najpoznatiji su po proizvodnji magarećeg mlijeka. No krenimo redom. Neven za sebe kaže da je gradsko dijete i nije baš zamišljao život na selu. Radio je u Zagrebu u privatnoj tvrtki na elektroinstalacijama i svaki dan putovao iz Ivanić Grada na posao. Supruga Katarina odrasla je na selu pa joj je tim teže padala činjenica da se u stanu od pedesetak kvadrata u neboderu gužvaju s troje malene djece, a planirali su i proširivati obitelj.
- Razmišljao sam što ćemo jesti ako ostanem bez posla. U stanu možeš jedino gristi tapete. Supruga je nezaposlena, odnosno brine se o kućanstvu i djeci. Tad sam mislio da bi mi bilo pametno uložiti u neku zemlju, pa ako izgubim posao, barem nećemo gladovati - prisjeća se imenjak i prezimenjak poznatog estradnjaka koji je u svojem području također daleko dogurao i sad je drugi najveći proizvođač magarećeg mlijeka u Hrvatskoj. No kad su 2008. godine kupili kuću, to nije bila vizija koja ga je pokretala.
- Kuću smo tražili gotovo godinu dana, dok nismo našli onu koja nam odgovara veličinom i cijenom. Kupovali smo je na kredit. Najprije smo je morali preurediti, pa sam zapravo posve sam napravio sve radove na adaptaciji. Stan smo prodali i stigli smo tu. Mislio sam se polako početi baviti poljoprivredom pa sam kupio kokoši, purice, patke i ovce. Već sljedeće, 2009. godine, moja tvrtka je propala i tad sam shvatio da sam na vrijeme počeo s ovim projektom - prisjeća se Neven.
Nije bilo lagano učiti ispočetka te je bilo mnogo pokušaja i pogrešaka dok se stanje nije iskristaliziralo.
- Recimo, kako imamo 5000 četvornih metara zemlje, nije mi se dalo kositi pa sam kupio ovce da to pasu. Mislio sam da ću imati i meso od njih. Kad sam već kupio ovce, htio sam da djeca piju domaće mlijeko pa sam nabavio koze. A onda su kćeri htjele jahati konja i inzistirale su na tome da ga kupim. Pravi konj mi je bio prevelik, a oni mini konji su živčani i to mi se nije svidjelo. Našao sam kompromis i kupio magaricu. Zvala se Neva objašnjava Neven. Naime, kad je stigla, nisu znali da je Neva već bređa. Inače, trudnoća magarice traje 12 mjeseci. Uskoro im je stiglo maleno pule, a Nevenu je proradio kliker i prisjetio se da je negdje pročitao kako je magareće mlijeko iznimno zdravo. Dao ga je svojoj djeci, pa rodbini, pa susjedima i prijateljima, i svi su se oduševili. Magareće mlijeko pomaže kod brojnih bolesti skraćujući vrijeme oporavka i podižući imunitet.
- I tako je krenulo. Neva je doživjela duboku starost i preminula, ali ovdje je nastao pravi raj za magarce. Sad imamo 70 magarica i dva magarca. Ha, ha, ha, njih dvojica žive kao carevi smije se on pojašnjavajući kako svaka životinja ima ime. Tako mu je od svih jedinki u stadu mezimac Uško.
SAMO DVA MUŽJAKA
- Udomili smo ga dok je bio mali, a zove se Uško jer mu je svinja odgrizla uho. Sad ima četiri godine i velika je maza. Božo je drugi mužjak koji ima godinu i pol, ostao je sitan rastom pa je isto fora - nastavio je pojašnjavajući kako je dječji entuzijazam oko jahanja relativno brzo splasnuo, ali je zato posao naglo procvao. Magareće mlijeko je skupo i po litri zamrznutog dobiju 400 kuna. No kako je poželio humanu farmu na kojoj životinje neće patiti, Neven se educirao u inozemstvu o tome kako ispravno i kvalitetno skrbiti o životinjama. - Kad sam kupio Nevu, nisam imao pojma o magarcima, Zato sam obišao nekoliko farmi s magarcima u Zadru i kraj Splita, pa sam otišao u Italiju, a onda u Englesku, gdje djeluje udruga koja ima 2000 magaraca. Tamo sam bio dvaput jer se uči o psihologiji i ponašanju magaraca. Svi kod nas misle da je to glupa životinja koju treba iskorištavati, a rijetko tko misli na to kako se životinja osjeća. Puno sam naučio - pojašnjava i dodaje kako je naučeno odmah prenio na svoju farmu. Magarice kod njega redovito ostaju do prirodne smrti, a mužjake svake tri godine mijenjaju kako bi genetski materijal ostao neoštećen.
- Mogli bismo ih zadržati, ali tad bih ih morao držati pod ključem. To nikome ne želim, pa onda ili prodajemo ili se mijenjamo s drugim uzgajivačima - rekao je on. Svaku od 70 magarica razlikuje, jer dok nekome djeluju skroz isto, on točno po načinu hoda, njušci ili boji krzna zna o kojoj je životinji riječ. Posao oko magaraca nije nimalo jednostavan. Od njih 70, trenutačno mlijeko daje deset magarica. Muzu se svaka dva sata, a vikendom su slobodne i mladunci mogu sisati koliko žele. Također, prva četiri mjeseca nakon porođaja ostavljaju majku i mladunče zajedno te je ne muzu.
- Na godinu pojedu oko 300 komada roto bala sijena, to su bale teške 250 kilograma, i oko 30 tona žitarica. Sve to proizvodim sam. Imam traktore, kose, balirke, prikolice, sve što mi treba. Imam zaokruženi proces i proizvodim svu svoju hranu za magarice, od sijena do žitarica. Nemam blagdana, to ne postoji, jer kad imate životinje, radite 365 dana zato što svakog dana i njima treba hrane i vode kao i vama - nastavlja Neven. Najteže mu je bilo uhodavanje posla kad još nije imao strojeva te je bilo više rada, no brzo se priviknuo, ali i nabavio radne strojeve pa je sad lakše.
NEMA SLOBODNOG DANA
- Stalno moraš paziti. Kad misliš da je sve u redu, uvijek se nešto dogodi. Pukne ti guma na traktoru, magarice pobjegnu pa ih ideš tražiti po selu i tako, stalno problemi - kaže Neven.
- Posao na selu uključuje težak fizički rad koji često ne može napraviti samo jedan čovjek. U poljoprivredi nema predmeta lakšeg od 15 kilograma. E sad, ako susjedu krepa traktor ili mu treba pomoć u polju, ideš i pomažeš jer znaš da će takva pomoć zatrebati i tebi. To je normalno - rekao je on. Priznaje kako većinu poljoprivrednih radova radi sam. Supruga se bavi djecom i primanjem narudžbi za mlijeko. Najstarija kći kreće u gimnaziju, dok ostale idu u osnovnu školu. Tijekom ljeta pomažu u štali, ali kroz godinu imaju dovoljno školskih obveza. Do škole idu pješice oko kilometar i pol, no sve im je blizu. Roditelji ih voze jedino ako je pljusak ili nevrijeme.
- Ničega me nije strah jer samo su dvije opcije - ili uspiješ ili ne uspiješ. Svi su mi govorili da sam lud kad sam pokretao sve ovo, a eto, danas nekako ipak mislim da sam uspio. Novca imamo dovoljno, koliko nam treba. Imamo samo kredit za kuću, a svu mehanizaciju sam kupio staru i rabljenu. Važno je da radi, a ne koja je marka. Planiram proširiti stado na 100 magarica, želio bih kupiti i dvije krave da mogu imati domaće mlijeko, a planiram i proširenje stada svinja. Sad trenutačno imam 40 komada autohtone domaće turopoljske svinje pa radim na popularizaciji njezinih proizvoda.
VAŽNO JE DA SE RADI
Kako smo uvijek pazili da i životinje kod nas budu zadovoljne, u jednom sam trenutku shvatio da se ne mogu istodobno brinuti o ovcama, kokošima i magaricama, pa smo polako prodali ovce. Fali mi još od 300 do 400 kvadrata štale. No pokrivam se koliko mogu - objašnjava. Kaže kako u poljoprivredi, ali i u životu uvijek treba misliti unaprijed. - Recimo, kad je supruga rodila četvrtu kćer, znao sam da će biti još djece pa sam počeo skupljati novac za kombi kako bismo se mogli zajedno voziti. Sljedeće dvije godine sam štedio prije nego što sam ga mogao kupiti. Jest da je stariji i rabljeni, ali tu je - ponosno govori Neven dodajući kako mora promišljati deset godina unaprijed. Ne boji se ni poraza jer, kaže, ako propadne farma, uvijek može raditi nešto u struci. Prije nekoliko godina je upoznao i imenjaka, stilista Nevena Ciganovića.
- Posjetio je farmu. Ljudi su mi u početku čak znali telefonirati misleći kako je riječ o njemu te pitati kako se našao na selu s magarcima. No s vremenom su naučili. Samo me nekoliko prijatelja zove Cigi, pa tako s njim dijelim i nadimak, no većina me ipak poznaje kao Nevena zaključio je uz osmijeh.