Iako su kasnije postali zaštitni znak Mediteranskih igara, općenito i primjer izvrsnosti grafičkog dizajna, malo je poznato da krugovi Borisa Ljubičića tad uopće nisu bili prvi odabir žirija.
KLJUČNI LJUDI BORIS I BORIS RJEŠENJA BORISA LJUBIČIĆA SMATRAJU SE PRIMJERIMA IZVRSNOGA GRAFIČKOG DIZAJNA
- Na prvom javnom natječaju nije odabran ni jedan rad. Zanimljivo je da je žiri bio uglavnom ‘splitski’. Uslijedio je drugi natječaj, na koji sam opet poslao isti rad, a s obzirom na to da sam zakasnio na poštu, poslao sam ga sam željeznicom. Paket je stigao u Split, ali ga nitko nije podignuo. Željeznica je zatim poslala telegram da je nešto stiglo, pa su poslali nekog da vidi što je to. Kad je paket stigao na stol, otvorili su i nisu bili zadovoljni jer su to već vidjeli. Dobio sam drugu nagradu. Ja naravno, razočaran. Mene druga nagrada nije zanimala. Nije bila stvar novca nego sam želio raditi tako veliki projekt. U međuvremenu je prijavljeno da je prva nagrada plagijat, i to loga talijanske televizije RAI. Tad je natječaj ponovljen treći put, a odlučeno je da prijedloge mogu dati samo agencije i nas trojica nagrađenih u drugom krugu. Ja opet šaljem isti rad i tad sam pobijedio - prepričava nam 40 godina kasnije Ljubičić.
KRILI SMO DA MI JE SUPRUGA
- Cijeli Split, pa i mi, imali smo osjećaj da radimo Olimpijske igre! Pregledao sam sve što su Olimpijske igre radile do sada i, možda ću zvučati subjektivno, ali je zapravo vrlo objektivno: Mediteranske igre u Splitu dobile su najveći, total dizajn za takvu vrstu projekta uopće. Tim vizualne komunikacije koji sam oformio imao je mnogo suradnika. Tu su bili Rajna Buzić Ljubičić, ona je bila moja supruga, ali smo to tad skrivali od javnosti, pa je bila samo Buzić, pa kolega Stipe Brčić, Oskar Kogoj, koji je radio maskotu, fotografi poput Mladena Tudora, Petra Dapca, Esada Čičića... - prisjeća se Ljubičić, koji će u studenom ove godine, uoči obilježavanja - Grafički znak igara publika je prihvatila kao pjesme Miše Kovača, njegove pjesme su jako široke, njega svi prihvaćaju, osim možda nekih elitističkih slojeva. U početku je rad zaista bio dizajnerski sporan jer po ‘bauhausu’ postoji definicija da je dizajn jednostavan za izvesti šestarom i ravnalom. A moj dizajn to nije bio, on se mogao samo reproducirati, nije se mogao nacrtati. On ima jednu osobinu koju sam pronio kroz sve svoje radove, po matematičkoj definiciji to je: 1+1 =1. Ja zbrajam dvije stvari koje su suprotstavljene i pretvaram u jednu. Imate ove pravilne krugove i ovu nepravilnu formu. Oni su skupa, ali ne bi trebali biti skupa. Što se tiče nijansi plave, za koje su mi ‘prigovorili’ da sam stavio naopako more i nebo, mogu samo reći da u dizajnu nikad ne smijete prenijeti sve doslovno jer onda više nije dizajn. Dobro se sjećam, tad su neki u Splitu govorili: ‘A čovik je iz Zagreba, ne zna on, pogrišija je. More je uvik tamnije, a nebo je svitlo. A kod njega je naopako’ - smije se Ljubičić.
Borisu Magašu, arhitektu Poljuda, pomogao je da u projekt gradnje stadiona na najbolji mogući način uklopi semafor i sponzora koji ga je kupio. - Sjećam se da je prvo bio natječaj za stadion na Starom placu i za taj projekt Magaš je također dobio drugu nagradu. Međutim, odlučeno je da će se ipak graditi na Poljudu i tamo je Magaš pobijedio. Ali dobio je naredbu da stavi semafor, što se njemu nikako nije uklapalo jer on ga je planirao na sjever, da ujedno štiti od bure, a oni su ga stavili na jug jer je tamo bilo otvaranje. A kad su mu rekli da ga još treba dignuti koji metar i iznad ispisati ime sponzora, on se uhvatio za glavu. Tad sam ja osmislio da se stavi ona velika cijev iznad semafora, da bude i diskretna i vidljiva - prisjeća se Ljubičić. Boris Ljubičić (slika gore) dizajnirao je nezaboravni logo za Mediteranske igre i dobio niz nagrada. Njegov imenjak, arhitekt Boris Magaš (crno-bijela fotografija), osmislio je izgled Poljuda.