MUTNE BRISELSKE IGRE PRIJE ODLUKE O ULASKU U SCHENGEN

Hrvatska je tehnički spremna za Schengen. Od 2013. i ulaska u EU uloženi su milijuni eura iz fondova u opremu, infrastrukturu, ljude i sve drugo. Čuvanje granice, u kontekstu migrantske krize, postala je glavna zadaća sustava sigurnosti. A najveći je teret na Božinovićevu ministarstvu, ali nisu baš sve karte u njegovim rukama. Politička logika Bruxellesa je neumoljiva. I nije nam naklonjena. Ne zato što mi nismo spremni (to je obična isprazna tlapnja), nego zato što su interesi vrha EU negdje drugdje. I, zapravo, plaćamo račune drugih, kompliciranih, odnosa. Nepravedno je to, ali je tako. Bugarska i Rumunjska puno su dulje od nas u redu čekanja. Nisu ih puštali jer su njihovi problemi drugačije prirode. Prije svega, visoka razina političke korupcije, nejaka vladavina prava i sve druge boljke koje muče vlade u Bukureštu i Sofiji. U središtu EU to im ne praštaju, ali nemaju izravnih mehanizama da ih dovedu u red. Zato ih kažnjavaju dugom klupom u čekaonici za Schengen. Oni koji razumiju unutarnje mehanizme postupanja ne vjeruju da će ih Hrvatska tako lako preskočiti i da će nas neka nevidljiva briselska ruka gurnuti unutar Schengena. I tu uopće nisu važni susjedi Slovenci. Njihovi prigovori oko arbitraže i povezivanje našeg ulaska u schengenski režim su nevažni. Ljubljana razumije narav pravog problema pa ga, samo za unutarnju upotrebu, javno povezuju s bojkotom pristupa Schengenu za Hrvatsku. Istina, za cjelovitu analizu mogućeg otkazivanja ulaza u Schengen moramo se prisjetiti i Plenkovićevih manevara oko izbora novog povjerenika Europske komisije. Osim što je potpuno izludio francuskog predsjednika Macrona (i ne samo njega), premijer je stvorio priličnu razinu bijesa kod utjecajnih članova buduće komisije. Onih koji sad mozgaju o tome trebamo li u odmah u Schengen. Ok, ako i ne uđemo, nije to neka golema nesreća. Tako su se posložile stvari.

TREBAMO LI ČEKATI RUMUNJSKU I BUGARSKU ILI ĆEMO ULETJETI PRIJE NJIH?