POLICAJAC POBIJEDIO TUMOR DOJKE
Dejan Orehovac (37) iz Čakovca sedam godina nije znao da je bolestan. Prvo mu se dojka povećala, a onda je počela bol...
Piše: ŽELJKA KRMPOTIĆ
Živim na darovanom vremenu, od kontrole do kontrole. Iako sam prebolio karcinom dojke, moja priča s tim nije završila i svakih nekoliko mjeseci ponovno proživljavam istu traumu.
Kad uđete u ordinaciju na ultrazvuk, šutite i vi i liječnik. Iz njegova izraza lica pokušavate otkriti što se zbiva, a preznojite se ako se zaustavi na nekom dijelu ili se namršti prilikom pregleda. Odahnete kad vam pruži ubrus za brisanje nakon ultrazvuka i čujete rečenicu: ‘Sve je u redu, vidimo se za šest mjeseci’, opisuje Dejan Orehovec (37) iz Murskog Središća svakodnevicu s kojom živi. On je među jedan posto, odnosno od 20 do 30 muškaraca koji svake godine obole od raka dojke.
- Nikad nisam bio ozbiljno bolestan, doživio stres ili primio udarac u lijevu dojku - prisjeća se Dejan i dodaje kako je sve počelo 2010. godine.
Tad nisam obraćao pažnju na to da mi se lijeva dojka malčice povećala. Ubrzo je počeo svrbež, osobito oko bradavice. To sam pripisivao reakciji na tkaninu i omekšivaču za rublje, opisuje prve simptome policajac Dejan.
- Primijetio da su mi oko bradavice počele padati dlačice. To je sve trajalo oko tri godine, a tad se pojavila bol na dodir, koja nije bila stalna nego se pojavljivala povremeno, a osjet boli prvo se grijao pa prelazio u pečenje - kaže te dodaje da se tad prvi put javio liječniku opće prakse, koji ga je uputio na ultrazvuk. Nalaz je bio uredan, a primijetili su da dojka ima gušće tkivo. Ništa zabrinjavajuće. - Simptomi su se nastavili nizati, pa sam ubrzo na majici primijetio sitne kapljice osušene krvi. Shvatio sam da dolazi iz bradavice. Pritisnuo sam bradavicu, a iz nje je potekla smeđa sukrvica. Opet sam otišao liječniku, koji me ponovno poslao na ultrazvuk. Na internetu sam istražio simptome. Sve je upućivalo na rak dojke, ali sam mislio da je za mene to nemoguća dijagnoza jer sam muškarac - kaže Dejan.
PRETRAGE BEZ REZULTATA
Opet je otišao na ultrazvuk i s nalazom se vratio liječniku opće prakse, koji je uzeo uzorak iscjetka i poslao ga na citološke pretrage, koje nisu pokazivale da se u dojci odvija zloćudni proces. Liječnik je od pretraga preporučio mamografiju.
- To je bila komedija, jer u čakovečkoj bolnici tu pretragu ne rade muškarcima. Poslali su me na Rebro. Ondje se tehničarka sa mnom smijala kako ćemo izvesti snimanje. Nalaz mamografije bio je posve uredan - nastavio je Dejan prisjećajući se kako je nakon toga prestao ići liječniku. Osjetio je kako se u dojci pojavilo neko novo tkivo, ali ne kvržica ili nešto zbog čega bi mogao naslutiti da bi mogla biti riječ o tumoru.
- Bila je to velika tvorba, koju sam osjetio ispod kože. Iscjedak iz dojke postao je obilniji i izlazila je čista krv. Bio sam ljut jer nisam mogao shvatiti što se zbiva i, ako mi nije ništa, kako je moguće da imam takve simptome - prisjeća se.
To je potrajalo dodatne tri-četiri godine. Supruga me cijelo vrijeme tjerala liječniku, no ja sam joj govorio da imam papir da mi nije ništa. Tad me naručila na pregled u zagrebačkoj poliklinici i otišao sam kako bi ona bila mirna - nastavio je Dejan. Supruga Iva Maljuna Orehovec (31) također se nije mirila s tim da mu nije ništa, a da i dalje ima brojne simptome. Istodobno je skrbila o tek rođenom sinčiću Luki, koji danas ima četiri godine. Pregledala ga je onkologinja dr. Ilona Sušac iz poliklinike Eljuga, koja je vidjela tvorbu veličine oko pet centimetara, ali je mislila da nije kancerogena.
- Ona je prva liječnica koja je reagirala. Nazvala je kirurga i zatražila da mi to izvade. Spasila mi je život. Operirao me u listopadu i poslao tkivo na analizu. Čekali smo 15 dana. Sjećam se da je bio petak 13., oko 18 sati. Dobio sam poziv, no nisam se odmah javio jer nisam znao tko je. Išao sam provjeriti broj i shvatio da je riječ o bolnici Rebro i Odjelu onkologije. Uzvratio sam poziv, ali više nikog nisam dobio. Otišao sam doma i nervozno telefonirao u nadi da će netko ipak s druge strane podignuti slušalicu, ali nije. Tad je stigla moja supruga. Nju su nazvali iz bolnice i rekli joj sve. Nalaz je pokazao da imam zloćudni tumor dojke - prisjetio se Dejan trenutka užasa. Liječnik im nije rekao u kojem je stadiju bolest, je li metastazirala i kakve su prognoze. U ponedjeljak se trebao javiti na Onkologiju.
NAJVIŠE SE BOJAO ZA OBITELJ
- U međuvremenu sam na internetu pretraživao o dijagnozi. Tad sam se iskreno uplašio, ali ne za sebe nego za svoju obitelj. Te 2015. godine supruga i ja dignuli smo kredit za kuću i rodio nam se sin. Gledao sam u dijete i razmišljao tko će ga hraniti ako mene ne bude - prisjeća se. - Okupio sam roditelje, braću i sestre te im rekao kakva je situacija i da ne želim vidjeti suze ni tugu. Do ponedjeljka nismo spavali. Tad smo došli na pregled i liječnik je rekao da se tumor vjerojatno nije proširio i nema metastaza te da odmah idem na operaciju jer ne znaju koliko je još tog tkiva ostalo u mojoj dojci jer na patohistologiji nisu uspjeli pronaći rub između tumora i zdravog tkiva - tvrdi Dejan. Operirali su ga u roku od pet dana. Dan prije operacije u bolnici je nakon tuširanja stajao pred ogledalom pokušavajući zamisliti kako će mu prsa izgledati bez te lijeve dojke.
- To je dio mog tijela, tu je uz mene cijelog života. Pozdravio sam je i prokomentirao: ‘Ajde da se pozdravimo, sutra te tu više nema’ - našalio se. Napravili su mu mastektomiju, a zatim su ponovno čekali 15 dana nalaze patohistologa da potvrdi jesu li sve izvadili. Uklonili su i dodatnih pola centimetra tkiva kako bi bili sigurniji. - Konzilij je odlučio da mi ne treba zračenje jer su izvadili sve,
ali imam obvezne kontrole. U početku je to bilo svakog mjeseca, pa svaka dva-tri mjeseca, a sad sam na svakih šest mjeseci. Uskoro će to biti svakih godinu dana. Kontroliraju i zdravu dojku kako bi se uvjerili da sam zdrav. Ja sam se nakon tri mjeseca vratio na posao jer nisam mogao sjediti doma besposleno. Jako sam zahvalan kolegama i šefovima jer su u svemu tome bili jako uviđavni, puni podrške i razumijevanja - ističe te dodaje da je u njegovu slučaju put do dijagnoze potrajao predugih sedam godina. Smatra kako danas možda, da dr. Sušac nije poduzela konkretne korake i naručila ga na operaciju, ne bi bio među živima. A spoznaja da je među rijetkim muškarcima koji obolijevaju od raka dojke bila je od početka neugodna.
- Većinu pregleda sam se osjećao vrlo nelagodno jer dolazite na odjel na kojem su oko vas samo žene. Gledaju vas i pitaju se što radite ondje. Ljudi ne znaju da od raka dojke obolijevaju i muškarci - napominje Dejan. Ljudi ne znaju kako pristupiti nekome tko je bolestan, pa bi ga rijetko izravno pitali kako je.
OŽILJAK KAO TRAJNI PODSJETNIK
- Znalo mi se dogoditi da mi netko prenosi pozdrave poznatih, a s tim sam ljudima bio maloprije. Nije mi bilo jasno zašto me nisu izravno pitali kako sam, a onda sam shvatio da i ja radije pitam druge jer ne želim nekoga dovoditi u neugodnu situaciju ili biti nametljiv - kaže. Nakon operacije kao trajni podsjetnik na pobjedu života na prsima mu je ostao rez dug oko 15 centimetara.
- Odmah sam sljedeće, 2018. godine, odveo obitelj na more. Ne možeš izbjeći poglede i vidiš kako svi gledaju u taj ožiljak. Isprva sam nosio potkošulju, izbjegavao sam gužve i trudio se biti neprimjetan na plaži koliko je to moguće. No sad sam se i s tim pomirio. Radije pokažem svoj ožiljak nego da ga skrivam. Neka ga ljudi vide, jer ako će nekome pomoći, onda sam spasio život - kaže upozoravajući na opaku bolest i njezine posljedice.
- Uz strahove i neizvjesnost koju donosi dijagnoza teško je planirati budućnost. Ozdravljenje u ovoj priči nikad nije konačno i definitivno - smatra i dodaje kako vas u tom slučaju svakih nekoliko mjeseci na kontrolama podsjećaju da ste pacijent. Kažu da je sve u redu, ali kontroliraju je li se bolest vratila. - To bitno utječe na život jer ne možete ništa planirati dugoročno. Ne zato što si pesimist nego zato što nisi lud da obitelj uvaljaš u financijske teškoće. Ne znaš što ti slijedi. Pozitivna strana bolesti je ta što konačno shvatiš što je u životu bitno i prestaneš se opterećivati nevažnim stvarima - tvrdi Dejan. Glupe obiteljske ili bračne prepirke nisu u redu i tek tad to čovjek shvati.
- Život ti se okrene na bolje ako znaš to prihvatiti kao dio sebe i živiš svaki dan najbolje što možeš poštujući život - pojašnjava Dejan ističući i nedostatke hrvatskog zdravstva, koje ljude sa zloćudnim tumorom na pregled naručuje tek za godinu dana u situaciji u kojoj im svaka sekunda može činiti razliku između života i smrti. - Važno je da, čim zamijetite bilo kakve simptome ili neuobičajena stanja, hitno odete specijalistu. Inzistirajte na obradi i pregledu dok ne dobijete odgovor. Mene je spasila upornost supruge i liječnice poručio je muškarcima. U listopadu tradicionalno obilježavamo mjesec borbe protiv raka dojke, pa se uz ružičastu vrpcu sve češće može vidjeti i plava vrpca, kako bi upozorila na činjenicu da od te bolesti mogu oboljeti i muškarci. U Hrvatskoj godišnje obolijeva više od 2500, a umire 800 žena. Broj oboljelih muškaraca svake je godine između 20 i 30, s tendencijom porasta, uz gotovo stopostotnu smrtnost.