SLIJEPI PROPFESOR JE NE NAMJERAVA STATI OSVOJIO 126 VRHOVA
Želim ‘ubrati’ sva 152 vrha Hrvatske, priča Željko (50) kojeg je kćer ‘zarazila’ planinarenjem. Jedino za čim žali je što nikada nije vidio njezino lice
Sve je počelo prije osam godina kad su kći Nika, koja je tad upisala osnovnu školu, i supruga Vlasta otišle na prvi izlet s planinarskom sekcijom Gojzeki. Ja sam ostao sam doma. Znate, kad ste slijepi tata, ne možete neke stvari raditi s djetetom, voziti bicikl, ići na bazen, u park. Ne da vi nekog ne možete čuvati nego netko mora čuvati vas. To malo baca u ‘bed’ i frustrajuće je. Hodao sam po stanu i mislio si: ‘Sad će one svaki vikend u planine, a ja ću biti doma’.
‘LUD’ ZA PLANINAMA Predložio sam voditelju sekcije Alanu Čaplaru i Nikinoj učiteljici da probno odem na jedan izlet s njima. Bio je to moj prvi izlet sa sljepoćom, počinje priču Željko Brdal (50), profesor povijesti, koji, iako ne vidi, osvaja planinske vrhove. Otkad je obuo prave planinarske gojzerice, ne staje. - Ma što da vam kažem, totalno sam nadrogiran na planinarenje. Vodim dnevnik izleta, a prvi koji sam zabilježio bio je onaj na Oštrc. Od tada sam vikendima uvijek negdje. Mojim curama to nije tako fora, pa sam ja sad puno više u planinama nego njih dvije - kaže. U rujnu je svladao Säuleck, austrijski vrh od 3086 metara, i to je najviša nadmorska visina na kojoj je bio.
- U nedjelju smo gore i dolje hodali od 7 do 22.30 sati, s tim da smo prvi dan, u subotu došli na 2000 metara i prespavali u domu. No tih zadnjih tisuću metara bilo je najteže. Teren je bio zahtjevan - bilo je sklizanja, kiša nas je oprala, tuča je padala, a hodali smo i po snijegu. Staza nije imala sajle, klinove i te kefereke nego je bila kamenita, među planinarima kolokvijalno nazvana i ‘granitni pakao’. Razbacane granitne ploče, bilo ih je more, a stazi nikad kraja. Nismo mogli koristiti štap nego smo se držali za ruku. Moj vodič Mladen opisivao mi je svaku ploču. Nikad se nisam držao za ruke kao taj dan s njim. Bila je to neraskidiva veza, puna povjerenja - priča i dodaje da je u planinama spor, ali spašavaju ga kondicija i upornost. Zato ga zovu “nosorog”.
ČAROLIJA NA VRHU
- Kad smo došli gore, nakon pet sati, cijela ekipa me čekala, svi odreda promrzli. Bez njih ne bih mogao ništa. A znate kakav su mi doček napravili na vrhu, sa šampanjcem i tortom. Skakali su od veselja jer su znali koliko je njima trebalo, a osobito i onda kad znaju da sam ja slijep. Isplakao sam se ko kišna godina. I sad mi suze idu kad se sjetim - prisjeća se. Bio je to ogroman test volje i želje.
- Ni Mladen Grandiozni Stanković ni Daniel Veček, koji je kao osigurač hodao iza mene, nisu mi dali da odustanem. Čarolija i tako nastane kada dođem na vrh. Pitaju me: ‘Kako, kad ništa ne vidiš?’. Ali svadati vrh, to je nešto čarobno. E, onda se ta čarolija odjednom raspline kad shvatim da se treba i vratiti. Vraćanje i spuštanje je uvijek puno zahtjevnije - govori.
‘MOJI VODIČI NISU MI DALI DA ODUSTANEM. KAD SAM DOŠAO GORE, ISPLAKAO SAM SE KAO KIŠNA GODINA’
prisjeća se osvajanja svog najvišeg vrha, u Austriji
‘SVLADATI VRH, TO JE ČAROLIJA, ALI SE RASPLINE KAD SHVATIM DA SE TREBA I VRATITI. SPUŠTANJE JE ZAHTJEVNIJE’
kaže da je uporan i da ga zato kolege planinari zovu ‘nosorog’