MOJ ŽIVOT U CRVENOM
‘U NAŠOJ KUĆI IMA I BIJELE BOJE. JEDAN JE RADIJATOR BIJELI ZBOG SUPRUGA, A DRUGI CRVEN. IMAMO ČAJNIK CRVENE BOJE S BIJELIM TOČKAMA. MOJ SUPRUG NOSI I DRUGE BOJE’
Pijem iz crvenih čaša i šalica, jedem iz crvenih tanjura, spavam u crvenom i na crvenom, nosim isključivo crveno... Sve oko mene je crveno i tako već 49 godina, govori nam Zorica Rebernik (67). Sa suprugom Zvonkom živi u selu Breze kraj Tuzle u, naravno, crvenoj kući.
Kao djevojčica odijevala se u bijelo i ružičasto. Kako je rasla, odlučila je, objašnjava, poslušati svoj organizam. I krenula s crvenim. - Moj organizam bio je gladan crvene boje. S napunjenih 18 godina kao da mi je neki unutarnji glas govorio: ‘Zorice, obuci crveno’. Poslušala sam ga i od tada nosim crveno. Čak sam se i udala u crvenoj haljini, bijelu nisam htjela nikako - govori nam Zorica. Kad se udavala, crvena boja, kaže, bila je sramotna boja, boja bludi i nemorala. Unatoč tome, ostala je dosljedna u nošenju crvene odjeće.
- Te 1975. crvenih haljina nije bilo u trgovinama pa mi ju je sašila jedna kreatorica. Crvene cipele nabavila sam iz Turske. Suprug mi je rekao: ‘Gdje ćeš Zorice to obući, svi će gledati u tebe?!’. I jesu, a i danas svi gledaju u mene, gdje god me vide. Često sam s pet crvenih vreća putovala u Tursku i kupovala crvenu garderobu. Nikad nisam platila carinu. Svi putnici pričali su da sam začarala carinike, a nisam. Čim bi me vidjeli, samo bi vikali: ‘Rot, rot’ (crveno, crveno) - kroz smijeh nam priča ova umirovljena učiteljica.
U mirovini je već sedam godina, a četiri desetljeća predavala je učenicima razrednu nastavu. Završila je učiteljsku, potom i večernju političku školu. Na razgovoru za posao, prisjeća se, nosila je crvenu garderobu i boja njezine odjeće nije bila prepreka da se zaposli kao učiteljica razredne nastave.
- Morala sam biti lijepa, zgodna, dotjerana, lijepo govoriti. No standardi su se kroz godine promijenili nagore. Ni mojim đacima ni njihovim roditeljima nikad nije smetala moja ljubav prema crvenoj boji. Crvene majice poklanjala sam i učenicima te su ih oni rado nosili - kaže Zorica.
Crvena boja postala je zaštitni znak svakog njezina razreda. No neki kolege su se bunili da je djecu ocrvenila te da su crvena kao i ona. Zorica bi im hladno govorila da se ne bune, nego da izvade novac i djecu odjenu u plave ili žute kombinacije.
Njezinu strast i opsesiju crvenom bojom prihvatio je i suprug Zvonko. Bez pogovora ju je podržao u odluci da kuću ukrasi crvenom bojom. A ona, kao tolerantna žena, njemu je za ljubav ostavila i nekoliko bijelih detalja, poput radijatora. - Jedan je radijator bijeli, a drugi crveni. Imamo i crveni čajnik s bijelim točkicama. Znate kako se kaže, s kim si, takav si. Nosi i moj suprug crvenu, ali voli on i neke druge boje. Nikad mu nije smetao moj način odijevanja, crvena kosa... Uvijek me podupirao. Pa čak i dok smo kupovali posljednji automobil - pripovijeda Zorica. Njoj za ljubav pristao je u crvenu boju prebojiti novi Nissan koji su nedavno kupili.
- Moj muž voli sve veliko - velike aute, krupne žene. Odlučili smo kupiti Nissan. Prodavali su ga samo u crnoj, bijeloj i sivoj boji. Kupili smo sivi i otišli u radionicu. Vlasnik je rekao: ‘Pa ovo je novi auto, nećete ga valjda prebojiti?! Pa dajte nemojte, šteta je’. Napravili smo kompromis i samo unutrašnjost presvukli u crvenu kožu. Sve je crveno, čak je i rezervna guma presvučena crvenom kožom. Crvena i siva prekrasno izgledaju zajedno - otkriva Zorica. Ističe da je crveno nosila i kad joj je umrla majka, ali i kad joj je poginula sestra. Kad jednog dana umre, sa suprugom je već isplanirala dress code za svoj pogreb.
- Rekla sam mužu: ‘Ako umrem prije tebe, otvori moj ormar. Tamo imaš odijela za 50 ljudi, pa neka svi budu u crvenom’. I kovčeg u kojem ću biti pokopana mora biti crven - kaže Zorica. A grobnica je već spremna i potpuno uređena. I, naravno, crvene boje.
- Spomenik je u obliku srca. Morao je biti crven, a kamen iz kojeg je isklesan došao je čak iz Indije. Spomenik je isklesan po mojoj ideji. Nisam strepila da ću njegovim postavljanjem prizvati negativne događaje. Meni vam je tamo kao u vikendici. Ja volim svoje godine, a objektivno, nisam više ni mlada. Polovina mojih školskih prijatelja je umrla - kaže Zorica i dodaje da joj se ostvari sve što poželi. Svoju vitalnost i kondiciju Zorica može zahvaliti ranom ustajanju i radu u vrtu. Već od 4.30 sati ona je, sva u crvenom, u svojem vrtu koji s posebnom pažnjom uređuje. - Ništa ne kupujem. Sve sama sadim i proizvodim. U moj vrt mehanizacija nije ušla. Hranim se zdravo i starim zdravo. Zato ovako i izgledam. Ne koristim kremu za lice. Posadim rajčice, patlidžane, crvene paprike, čak sadim i ljubičasti kupus. Imam i voćke, jagode mi rode cijele godine i radim kompote, džemove... Hranim se samo onim što posijem, kod mene nema nikakve kemije - kaže Zorica koja oko kuće uzgaja 155 ruža.
Crvena Zorica, kako su je prozvali, od crvene boje ne odustaje ni na moru. Prisjetila se jedne mlade, nepoznate žene koja joj je uputila kompliment. - Bili smo na plaži u crnogorskom Sutomoru, a ta mlada žena mi je prišla i rekla: ‘Vi ste ovdje najmarkantniji’. Ubrzo sam saznala da joj je kompliment dala supruga novinara sa sarajevske televizije, čija je ekipa radila o njoj priču baš prije njezina odlaska u Crnu Goru. Zorica i suprug su svoju djecu postavili na noge, a oni svoju sreću pronašli diljem svijeta. Zoričina kći Renata je među 40 najboljih slikara u Americi, gdje i živi. Uskoro će imati izložbu u San Diegu, a sljedeće godine postavlja izložbu u Beču.
- Mojoj kćeri nije bio problem što sam uvijek odjevena u crveno. Ona najviše voli ljubičastu boju - kaže Zorica. I njezini sumještani potpuno su se navikli na crvenu Zoricu. Sa simpatijama gledaju na nju i odobravaju njezin modni izričaj. Često je darivaju, a svi pokloni isključivo su - crvene boje.