KAMION S KRUMPIRIMA NAS JE DOVEO U TVORNICU ČIPSSA. TAD SMO GA PRVI PUT JELI
‘I GLADNI, JAKO UMORNI I BOLESNI JEDNO DRUGOME SMO UVIJEK NESEBIČNO POMAGAALI’, KAŽU NAM VESELI MIJAT I MARICA
Mijat je u nekoliko navrata ranije pak autostopom putovao k majci u Linz, gdje je radila kao kuharica. Vidio je da tako putuju “hipici”, pa probao i sam. - Meni se jako svidjela Mišina priča o takvom načinu putovanja. Privlačilo nas je snalaženje u nepredvidivim situacijama i testiranje naših mogućnosti - nastavlja Marica.
Mišo dodaje kako je jednoga dana kupio kartu Europe te su zajedno ucrtali put kojim će proći stopirajući. Prvo je, međutim, trebalo dobiti odobrenje Maričinih roditelja za stopiranje.
MAMA JE ODBILA IDEJU
Objasniti im što to uopće jest. Mama je ideju odbila, no kad joj je otac objasnio kako neće stići dalje od Slovenije, mama je popustila. Prevarili su se. - Na put smo krenuli 5. srpnja 1969. u 15 sati. Stopom smo stigli do Zagreba te u Namu otišli kupiti francuski i engleski rječnik te filmsku kameru. U Ljubljanu smo stigli već po mraku pa smo prespavali na drvenoj klupi ispred jedne kuće. Sutradan smo već bili kod Mišine mame, koju nije brinuo autostop, nego činjenica što svijetom namjeravamo putovati nevjenčani. Postavila nam je ultimatum - ili zaruke ili puta dalje nema, pa smo joj udovoljili. Nastavili smo put kroz Švicarsku do Francuske, razgledali Pariz i trajektom, kojemu jedino nismo mogli dignuti palac u zrak, stigli u Englesku kod tete - pričaju. - Ali je i naša prethodna pariška epizoda jako zanimljiva! U Pariz smo stigli kasno u noći i uzeli taksi do Eiffela. Kako smo u džepu, međutim, imali premalo novaca, taksist nas je ljutito vratio na mjesto ukrcaja i izbacio. Do Eiffela smo onda krenuli pješice. Iza nas se u nekom trenu stvorio crnac s gitarom, nije nam baš bilo ugodno. Čuo nas je kako razgovaramo i na srpsko-hrvatskom povikao kako će ‘Leposava biti radosna!’. Prije nego što smo se snašli, poveo nas je na neki tavan, na kojem je uistinu bila Leposava, njegova djevojka iz Novoga Sada. Kod njih su u gostima Barišići ostali nekoliko dana, a onda nastavili put Manchestera. Još su jednom, sad zajedno, tamo otišli na koncert Beatlesa, spremili svoje ruksake i krenuli natrag na “kontinent”. Prenoćili su u londonskom Hyde parku na klupi kako bi sutra ujutro zatražili vizu za SSSR.
ODBIJENA VIZA
- Kao buduća profesorica ruskog jezika dobro sam naučila kako ću na ruskom zatražiti
vizu, ali su nam u ambasadi Sovjeti rekli: ‘Njet!’. Nismo imali novca za avion ni za vlak, pa smo morali skratiti planirano putovanje. Umjesto 15, posjetili smo 12 zemalja te se nakon mjesec i pol dana vratili u Brod. Prije toga smo stopirali na češkim cestama razrovanim od ruskih tenkova, u Nizozemskoj u tvornici čipsa u koju nas je dovezao kamion s krumpirima prvi put probali čips, čudo neviđeno kojeg u Jugoslaviji još nije bilo.
SPREMNI ZA JOŠ KOJI PUT
Na putovanju smo naučili biti strpljivi i snalažljivi. Ponekad smo bili jako umorni, ponekad i gladni, bolesni, ali smo jedno drugome u svemu nesebično pomagali. To nam je bila škola života - zaključuju Barišići. Kod kuće su se vjenčali, nastavili studij, zaposlili se, ali i još dugo, pa i s djecom, putovali autostopom. Kad su kupili Fiću, osjećali su, kažu, da moraju “vratiti dug” svim dobrim vozačima koji su ih, u ukupno 109 vozila, prevezli Europom, pa su i sami stajali autostoperima.
U lipnju 1976. posjetili su rodbinu u Munchenu, a na povratku avionom Lufthanse shvatili da su na istom letu i, ni manje ni više - Stonesi.
- Na aerodromu je bilo jako bučno, djevojke su vrištale. Ušli smo u avion, a odmah red iza nas sjeli su Stonesi! Marica je njihova obožavateljica, odmah im se okrenula i zamolila ih za autograme. Avionska karta s njihovim potpisima naša je rock relikvija - priča Mijat i tu njihovu zgodu. Još su malo pročavrljali s jednim od najvećih bendova u povijesti, koji je taman putovao na svoj prvi koncert u Zagreb. Krajem 1989. Barišići su radili u Hamburgu u dopunskoj školi za hrvatsku djecu.
- Kad je počelo rušenje Berlinskog zida, i mi smo otputovali u Berlin, ponijeli čekić i dlijeto, pa sebi ‘odštemali’ komad zida s grafitima - prepričavaju još jedno svoje nezaboravno iskustvo. Pred Domovinski rat su se vratili kući, na radna mjesta u školu u Zaprešiću. Ostalo je još obići Poljsku i Slovačku, što su, ipak autobusom, uspjeli proljetos, a sad i Ukrajinu, u koju su u rujnu putovali zahvaljujući ukrajinsko-hrvatskom udruženju “Bila Hrvatska”. Ne autostopom, ali bude li potrebe još koji put dići palac u zrak, kažu, oni su spremni.