NAKON DINAMOVIH TEKMI PIVO JE NAPOKON UŽITAK

Nema frustracija i zato je ove sezone gušt gledati Dinamo. Kako god završilo u skupini i kasnije – nekako izgleda skoro nemogućim da završi u skupini – možda će biti tuge, depresije, pa čak i očaja, ali neće biti frustracija ni bijesa. I, najvažnije, neće biti nezadovoljstva.

Gledao sam Šahtar - Dinamo, a zapravo sam više uživao gledajući publiku. Kako je ljekovito nakon godina frustracija i nezadovoljstva, drhtanja u nadi da će Dinamo nekako izvući nulu, ne primiti gol ili izjednačiti, gledati radosno treperenje u navijanju da će u gostima pobijediti Šahtar. Popili bi ljudi zadnji gutljaj ili s guštom naručili putnu i da je Dinamo izgubio. Bilo bi razočaranih, ali ne bi bilo nezadovoljnih. Sjećam se gostovanja kijevskog Dinama. Zafrkavao sam se da se nadam da nitko neće naljutiti gazdu ukrajinskog kluba, da slučajno svojima ne obeća premije rasture li Dinamo. Čista nemoć. Onda utakmica u kojoj se izjednačujući gol slavio kao da je finale Lige prvaka. Kako je samo bilo frustrirajuće gledati i silne pehove, utakmice koje je “morao” pobijediti, a kao da je bio uklet. Dinamova nada se mijenja. Dođe Real u goste. Ne možeš se ne nadati da ćeš ludim spletom okolnosti, čudom, ipak pobijediti, ali ljudi se guštajući u frustraciji klade do koje minute će Dinamo držati nulu. Poneko čudo, kao u Manchesteru, samo bi pojačalo, cementiralo kompleks manje vrijednosti. Jer čudo pokazuje koliko si daleko od nečega što bi trebalo biti standard. Danas su Šahtar kod kuće i Atalanta u gostima više stvar vjere. Ne nada u čudo, nego u očekivano. Novi standard. Po ekonomskom kodu Dinamo je danas u klasi američkih profesionalnih klubova, u klasi europskih uzora ili njemačkih auta. Kvaliteta je zajamčena. Napokon igraju. Utemeljena nada, utemeljena vjera u pobjedu, Dinamova je nova stvarnost, standard. Zato nema nezadovoljnih. Nema više ni ironije oko Dinama, a kamoli sarkazma i mazohizma.

Dinamo je danas u klasi američkih profesionalnih

klubova ili njemačkih auta. Kvaliteta zajamčena