U Semafor su dolazili svi poznati: Mišo, Oliver, Ibrica... Z HAJDUKOVCI SU IMALI VISE VLADARI NOĆNOG ŽIVOTA SLAVE I ZENA NEGO PARA
Nije postojala zvijezda u Dalmaciji koja tijekom ‘70-ih i ‘80-ih godina nije prošla kroz danas već kultnu kavanu Semafor u središtu Splita. Iako su imali taj status zvijezde svog doba, u Semaforu su bili tek ekipa sa stola broj 1.
Tu su se okupljali pjevači, glazbenici i glumci, i oni mladi i već afirmirani, spontano se pjevalo i sviralo, za gušt, a svih tih godina, pa i danas, u ulozi domaćina je Željan Radman, koji nam je ispričao neke detalje iz najslavnijih dana poznate splitske kavane. - Semafor je zapravo otvoren 1970., a otvorili su ga moj polubrat Josip Radeljak i njegov partner. Prostor su unajmili od Grada Splita. Dvije godine kasnije sam ga ja preuzeo. Prvo je bio klub, kao mali disko, ali kako je bilo malo prostora, vani smo napravili terasu, da bismo na kraju potpuno odustali od diska jer je bilo nespojivo s kavanom. Baš ta ‘bašta’ je na kraju dobila status kultne jer tu su se okupljali svi članovi Magazina, Ljiljana Nikolovska, Damir Mihanović Ćubi, Doris Dragović, Bajaga, Vlado Kalember... Mnogo gostiju tu je dolazilo baš zbog njih, da ih malo vide. Česti gosti bili su nam i nogometaši Hajduka, košarkaši... To je bilo mjesto u kojem je u svako doba dana bilo puno poznatih osoba i tako je to izgledalo sigurno do početka ‘90-ih.
‘KAO IMPROVIZIRANO KAZALIŠTE’
Tijekom Domovinskog rata otvorilo se puno lokala. Ta neka atmosfera intimnosti, običaj nalaženja ispred lokala i druženja naprosto se razvodnio. U tih 15ak godina tijekom ‘70-ih i ‘80-ih ulicom se nije moglo proći od ljudi, bili su to i samo ‘gledači’ i naši ‘konzumenti’, ali danas više nemate kafić ni kavanu ni mjesto ispred kojega se, na ulici, okupi 1000 ljudi. Ovo je bila početna točka. Poslije se išlo u Tenisa, pa
MEĐU PUKOM u Stobreč - kaže nam Radman prisjećajući se mladoga Gibonnija koji je u Semafor dolazio kao čupavac, teški roker iz Osmog putnika, dodajući kako ga za Semafor, kao i mnoge druge, vežu neke prve ljubavi.
- Ipak ‘spiritus movens’ bio je Ćubi. Upravo zahvaljujući njemu, koji je gotovo bio inventar kavane, društvo se okupljalo i zabavljalo. On je uvijek imao te neke svoje priče kojima je zabavljao ljude i održavao sjajnu atmosferu. Ma nije to bilo samo zezanje, to su bile priče zbog kojih je Semafor ponekad izgledao poput improviziranog kazališta. Ja sam do 1976. godine svirao u Mladim batalima, sadašnjem Magazinu. Nisam više svirao jer nisam mogao zbog posla, ali uvijek mi je nedostajala pozornica. Zato sam u Semaforu znao zapjevati za svoju dušu, a uvijek bi mi se pridružili i drugi kolege glazbenici, moji prijatelji. Stol broj jedan pretvarao se u pozornicu u kojem nitko od pjevača ni glazbenika nije bio plaćen. Ibrica Jusić i Tedi Spalato sami su tražili da preuzmu gitaru i zasviraju. To je bilo veliko veselje - priča nam Radman dodajući i kako tad nije bilo sumanutih obožavatelja ni nekih nepredviđenih situacija. - Ma to je splitski mentalitet, splitsko stanje uma. Evo, danas Toni Kukoč prođe Rivom, nitko ga ne ‘obadaje’. U Americi ne može ručak na miru pojesti. Ovdje će ljudi reći: ‘A neš’ ti njega’, ali isto će doći malo poviriti iz kurioziteta – smije se Radman, koji je tijekom godina ugostio i najpoznatije nogometaše Hajduka, poput Ivice Šurjaka, Jurice Jerkovića, Ivana Buljana...
BALERINE IMALE POPUST
- Nogometaši Hajduka tad su bili obožavane ličnosti, to je bila generacija prvaka i tko je tad igrao u Hajduku imao je važan status u društvu. Imali su više slave nego para, a ni oni koji su igrali kasnije vani nisu zarađivali neki veliki