DVAPUT PALA PRIJAMNI U SREDNJU GLAZBENU ŠKOLU U ZAGREBU NIJE SE UPISALA, REKLI SU JOJ DA NIJE DOVOLJNO TALENTIRANA
ŽIVJELA SAM U SAMOSTANU, ALI NISAM IMALA OBVEZU ŽIVJETI SAMOSTANSKIM NAČINOM
Bilo je to djetinjstvo neopterećeno materijalnim ili ambicijama, realnim i nerealnim. Bili smo obitelj koja je imala radni tjedan, a vikendom smo odlazili kod bake i na naš grunt. Uvijek iznova mi zatitra osmijeh na licu kad se sjetim djetinjstva. Nisam sigurna da svojoj djeci mogu priuštiti takvu vrstu neopterećenog odrastanja. Tempo života je danas bitno drukčiji, a ja ga nemam hrabrosti promijeniti.
Kakvi ste bili u školi? Je li bilo kakvih tinejdžerskih nepodopština, markiranja?
Nije. Za sebe volim reći da sam bila lako odgojivo dijete. Jednostavno nisam radila stvari koje nisu bile dopuštene, a nisam imala ni potrebe za revoltom. Vjerujem kako je ključ toga bila upravo glazba kao svojevrstan ventil mojih emocija. Kreativnost je dio svakoga ljudskog bića te sam tužna kad mi odrasli i naš sustav zatomljujemo djeci potrebu za kreativnim izražavanjem. Između intelekta i kreativnosti u odgoju djece mora se pronaći podjednaka zastupljenost, tj. zlatna sredina. Ja sam kao dijete puno maštala, pričala sama sa sobom. Puberteta kao problematičnog perioda odrastanja se gotovo i ne sjećam. Znam da sam bila zaljubljiva, ali to nisam doma prijavljivala, nego bih zapisivala misli u dnevnik. No u tome nisam baš bila dosljedna. Uvijek iznova bih ga počela pisati, ali izdržala bih svega nekoliko dana.
Glazbu ste “otkrili” tek s 10, 11 godina?
U toj dobi sam definirala glazbu kao svoju unutrašnju životnu strast. To mi je omogućila crkva, odnosno dječji zbor i boravljenje u okruženju u kojemu se pjeva i muzicira.
I sve to iza Željezne zavjese?
Ja sam iz obitelji koja je odgajana tradicionalno katolički, iako mama i tata nisu mogli biti praktični vjernici i odlaziti u crkvu, ali sestru i mene su poticali na odlazak na misu. Kroz cijelu osnovnu školu i dio srednje doista sam uživala kao aktivni član zbora. Tadašnji voditelji zbora, striček Valent i teta Barica, uveli su me u svijet glazbe. Odškrinuli su ‘vratašca’ mojega budućeg života dopustivši mi da sjednem za orgulje i osjetim snagu glazbe. Nakon toga više nije bilo povratka, krenula je glazbena lavina.
Onda ste upisali glazbenu školu?
Upisala sam Institut za crkvenu glazbu na Kaptolu kako bih dobila formalno obrazovanje, iako sam bila samouka. Oni su me jedini htjeli primiti jer sam imala 12 godina. S 13 sam krenula na satove solo pjevanja kod našeg velikog tenora Nonija Žuneca. U srednju glazbenu školu nisam se mogla upisati u Zagrebu jer dvaput nisam prošla na prijamnom.
Niste prošli na prijamnom?
Nisam bila dovoljno talentirana. Tako su barem tvrdili u komisiji. No upravo zato sam već sa 17, znači prije mature, u Grazu upisala studij pjevanja u klasi Annemarie i Gerharda Zellera.
Kod njih sam idućih sedam godina učila ne samo o pjevanju i umjetnosti, nego i o životu. Kad god me put nanese prema Austriji, obvezno se javim zamjenskim roditeljima. Oni su me, uz moje roditelje, odgajali u umjetničkom smislu. Kasnije je tu ulogu preuzeo Petar Selem, moj scenski otac, baš kao i maestro Gustav Kuhn.
Bilo je to 1992. godine. U Hrvatskoj je bio rat, kako ste se tamo snašli?
Nimalo lagodno vrijeme za život. Kako sam imala svega 17 godina, maestro Martinjak s Instituta za crkvenu glazbu savjetovao je mojim roditeljima da se javimo u Hrvatski samostan časnih sestara na sjeveru Graza.
U zamjenu za smještaj davali ste im satove pjevanja?
I klavira, vrlo rano sam počela raditi ono čime se danas bavim, mentoriranjem.
Kako je bilo živjeti s časnim sestrama?
Raspjevano. Iako nisam previše vremena provodila s njima jer sam kroz dan bila preokupirana studijem, a navečer sam išla u kazalište ili na koncerte. Nisam imala obvezu živjeti samostanski. Najbolja prijateljica bila mi je kuharica, sestra Veronika, koja bi mi uvijek ostavljala u kuhinji večeru ako bih se kasno vraćala u samostan.
U to doba upoznali ste i supruga Ženju Moskaljova?
Često sam iz Graza dolazila u Zagreb jer je blizu. Upoznali su nas zajednički prijatelji na Samoborskom fašniku, no nismo bili pod maskama. Jedna od prvih poveznica bila je ljubav prema sličnoj neklasičnoj glazbi. Zajedno smo slušali i pjevali Celine Dion.
Kako ste funkcionirali “na daljinu”?
Bilo je tako prvih pet godina, ali to nam je zapravo omogućilo kvalitetan početak veze jer ono malo vremena što smo bili zajedno provodili smo kvalitetno.
Puno smo zajedno putovali, a redovito me posjećivao i gdje god bi me odveli operni angažmani. Jedino je Japan bila predaleka destinacija za posjet.
Vjenčali ste se 2003. Sina Nou (15) rodili ste u bolnici, a kćer Rebeku (8) kod kuće. Kako ste se odlučili na taj potez?
Čovjek se razvija i raste čitav život pa sam tako i sama uronila u svijet holističkog pristupa koji uključuje npr. fitoterapiju, koju i danas koristim. Žena koja nosi dijete je najveći misterij i najveće božanstvo na zemlji. Za mene je svaka trudnica mala božica. Rađanje djeteta kod kuće je vrlo opširna tema i to nikako nije bio moj trenutačni hit i pomodarska odluka. Ja sam se za to pripremala tri godine. I kad čujem da sam hrabra zbog tog čina, pomislim kako sam bila prehrabra kad sam s prvim djetetom išla u bolnicu. Ovisi iz kojega kuta gledamo.
Kako danas gledate na porođaj u bolnici i taj kod kuće?
Oba su bila predivna. Imala sam 29 godina kad sam rodila Nou i u tom trenutku je za bebu i za mene bio najsigurniji bolnički porođaj i jedino moguć. Za mene s 35 i Rebeku porođaj kod kuće bio je najsigurniji i jedino moguć.
Kako su to Ženja i Noa “izdržali”, taj porođaj kod kuće?
Noi je taj događaj bio potpuno prirodan i normalan. Navečer je otišao spavati, a ujutro se probudio i tata mu je rekao kako uskoro dolazi seka. Kad se Rebeka rodila, došao je i poljubio je te se otišao igrati u drugu sobu. Usputno je doviknuo da mu donesem čašu vode. Dakle, svakodnevna obiteljska situacija.
Pokazuju li interes za glazbu?
Moja djeca ne vole baš da pričam o njima i ja se trudim poštovati njihove želje. Oboje su umjetnički orijentirani, ali prilično sam sigurna da ni jedno neće završiti u glazbi. No umjetnost ima puno grana, a oni imaju veliku podršku i mene i supruga. Lijepo bi bilo da jednog dana njihova djela govore o njima pa mami više neće novinari postavljati pitanja o Noi i Rebeki.
Vi znate kako je kad je roditelj prisutan u javnosti. Otac Zlatko Tomčić bio je istaknuti političar, predsjednik Hrvatskog sabora, pa i vršitelj dužnosti predsjednika RH. Kako je bilo Vama?
Ja sam najveći dio tog perioda aktivne političke karijere mojeg oca boravila u Austriji, gdje nisam bila stigmatizirana. No zapravo nikad nisam imala problem s javnim djelovanjem tate. Dapače, i onda i danas bila sam ponosna na njega. Tata je bio sjajan političar staroga kova. Iako minimalno pratim današnju hrvatsku političku scenu, nisam sigurna da su današnji političari tatina formata. I iako djeci stalno ponavljam kako imamo najljepšu zemlju na svijetu, ponekad se u trenucima očaja poželim vratiti u austro-ugarski ustroj, strukturu i organizaciju zemlje.
Jeste li upoznali neke političare u doba dok se otac
bavio njome?
Naravno, ali oni su meni bili tatini prijatelji. To je isto kad prijateljice moje kćeri dođu u posjet pa kažu da nisam kao ona Martina Tomčić s televizije. Kao što sam ja njima samo Rebekina mama, tako su meni tatini prijatelji bili lišeni političkih funkcija i titula. Uvijek ću pamtiti berbe na tatinoj plantaži lješnjaka, koju je obrađivao motokultivatorom, dok sam ja spremala gablece te rezala špek i paradajz.
Kakva je Martina Tomčić privatno?
Cijeli život razlikujem sebe privatno ili na sceni, kazalištu ili televiziji. Oduvijek su bile dvije Martine. Ona privatna je lišena potrebe za glamurom. S druge strane, ja imam svojevrsni ispušni ventil na sceni. Tamo sam mogla biti i preljubnica, i vještica, i pokajnica, gruba, glasna i tiha. Danas s 44 godine uživam u kućnim druženjima uz čašu dobrog vina te ulažem u kvalitetnu kozmetiku i dobar auto. S obzirom na silne kilometre, auto mi daje potrebnu sigurnost, a dobra kozmetika zaustavlja zub vremena.
Volite se opuštati u svojem povrtnjaku?
To je dio moje osobnosti, kao i fitoterapija, porođaj kod kuće i dojenje djeteta do tri godine. Oduvijek sam imala sklonost ‘povratku prirodi’. Suprug i ja smo imali sreću da smo tu u Zagrebu mogli osigurati dio okućnice za moj vrt. Iako to uzima jako puno vremena, a ja ga nemam, ove godine sam si opet priuštila konzumirati tu svoju ljubav. To su moje bebice. Cijelo ljeto smo imali male rajčice i bile su jako fine.
Priznajete da ste hedonist?
Nikad mi nije predstavljalo problem tri dana pripremati hranu za prijatelje koje bih pozvala na kućno druženje. Volim biti doma s frendovima, u čarapama ili bosa. To sam onda ja. Moji pravi prijatelji mi nikad ne donose cvijeće, nego ono što me doista veseli - boca šampanjca, kobasa s tartufima, maslinovo ulje ili domaći pekmez.
Imate li vremena za te hedonističke “avanture”?
Treba ga uvijek naći, iako je to jako teško. Ne samo u zadnje vrijeme, nego je to kod mene tako već desetljećima. Budim se u šest, a od pola osam sam već u školi Husar&Tomčić, gdje mentoriram. Važno mi je u danu planirati pauzu kako bih djeci skuhala nešto, volim da imaju topli obrok, inače se ne osjećam dobro. Poslijepodne je rezervirano za sastanke, korespondencije, pjevanje te razvažanje djece na razne aktivnosti. Ako sam navečer kod kuće, iza devet više ne odgovaram na mobitel, a u 10 je već velika šansa da ga neću ni čuti jer spavam.
Kako komentirate natjecatelje u “Supertalentu” kojima možda baš i nije mjesto tamo?
“Supertalent” je platforma koja svakom pojedincu nudi prostor za osobnu afirmaciju. Na početku sam imala tjeskobu kad su dolazili kandidati bez osobitog talenta i s nerealnim očekivanjima. I ljutila se na publiku koja se ponekad okrutno izruguje tim kandidatima. No danas na takve situacije gledam kao na sjajnu priliku za edukaciju. Nisu svi kapaciteti za podnijeti teret izlaganja kritici javnosti.