AVADIJA , MIRILE... ’

guštu, no eksplodiralo je odmah. Taj album ‘Oliver’, na kojemu je ‘Žuto lišće’ bila A1 pjesma, prodao se u šokantno velikoj tiraži. Krenule su gaže i svi smo bili sretni prisjetio se Ninčević.

‘NABRIJALI SMO SE KA TRI TOVARA’

Već sljedeće, 1988., napravili su pjesmu sličnog ritma, “Svirajte noćas za moju dušu”. Godinama kasnije je, dodaje Ninčević, među njima trojicom sve bilo u redu. Hitovi su se nizali, Oliver bio sve traženiji, gaža je, govori Ninčević, imao posvuda. I onda se pojavila “Cesarica”. Oliveru se svidio taj zvuk, Runjić je već slutio da će mu pjevač dati, kako je govorio, crveni karton i zbog toga je bio jako nesretan. - Runjić je prepoznao ‘Cesaricu’ i preporučio da je Oliver otpjeva. Bio je jako šokiran kad je pukla njihova suradnja, a Oliver se okrenuo mlađim autorima - priča Ninčević. Sva trojica su, prisjeća se, bila “nabrijana” kao, kaže, tri tovara. Kulminiralo je kad je Oliver u jednom intervjuu rekao da je jedina pjesma koje se srami - “Žuto lišće”. Nakon te izjave novinari su nazivali Runjića i Ninčevića, iz kojega je, kako danas kaže, progovorila ulica.

- Ako ga je sram te pjesme, neka onda vrati sav novac koji je njome zaradio – uzvratio je Ninčević.

I požalio istog trenutka. Danas ističe da ni jedan nije trebao tako reagirati. Godinama su se prešutno mimoilazili, izbjegavali. Kad je Oliver znao da će Ninčević biti na festivalu, izbjegavao je back stage. I obrnuto, kad bi Ninčević vidio Olivera, micao se šutke. Nisu se ni pozdravljali. Sve dok s Branimirom Mihaljevićem 2017. nije napravio pjesmu “Ako voliš ovu ženu”. Bila je to pjesma namijenjena Željku Bebeku, a Mihaljević je rekao da bi zvao Olivera i ponudio mu duet. Oliveru se pjesma svidjela, pristao je otpjevati je i javio se Ninčeviću. No taj njihov prvi razgovor nakon 15 godina šutnje bio je kratak. Koju sekundu, kaže Ninčević, jer Oliver ga je nazvao, ali i spustio slušalicu.

Kako je pjesma “Ako voliš ovu ženu” objavljena, Ninčević se uputio u Velu Luku. U kafiću je odmah po silasku s trajekta naletio na Tedija Spalata. I kaže mu Tedi: “Oliver je tu, hajde, pozvoni mu da dođe na kavu”. Ninčević gleda u Oliverova, pet metara od kafića udaljena vrata, i kaže: “Hoću, ali će me potirati”. Dugački su mu bili tih pet metara, a korak, prisjeća se, težak. Pozvonio je, ipak. Oliver mu je otvorio, pospan i bunovan. Ninčević ga je pozvao na kavu, a ovaj je odgovorio: “Evo, samo da stavim kapu”. I nabio je svoju crvenu šiltericu, pridružio im se, a kava je, prisjetio se Ninčević, trajala satima.

‘OBOJICA SMO PLAKALI’

- Izgrlili smo se i isplakali obojica. Kad sam se vraćao, bio sam sretan što više nemam taj teret na duši. Ni jedan ni drugi nismo to trebali reći. Sljedeći dan mi je javio da su mu dijagnosticirali karcinom kaže Ninčević.