NIJE SRAMOTA IZGUBITI, ALI JEST NE POKUŠATI POBIJEDITI

Jedan od prvih nogometnih postulata, koji se uči čim kao sedmogodišnje dijete krenete u školu nogometa, jest da se nikad, ali nikad lopta ne vraća u sredinu. Marin Leovac je preskočio taj trening.

Glupost koju je napravio u 26. minuti omogućila je Atalanti penal, pobjedu i tri boda. No sve je počelo puno ranije, čim je sudac označio početak... Može se Nenad Bjelica ljutiti i izderavati na četvrtog suca, ali njegova posljednja linija posve je zakazala. Greška za greškom, kiks za kiksom, Dinamo je, ako ćemo rječnikom video igrica, uključio “self destruction mode”. Samouništenje. Dini Periću nastup za reprezentaciju kao da je udario u glavu, pa umjesto da uđe pun samopouzdanja, on je igrao, kao i njegovi kolege u obrani i vezi, u Božićnom duhu: darovali su protivnike šakom i kapom i pravo je čudo što je završilo samo 2-0. No čak i takav Dinamo imao je priliku uzeti bod, ali je Oršić pogodio gredu. Dinamo je bio gotovo siguran putnik u drugi krug, sad može završiti posljednji. Ovaj Dinamo ni u jednom elementu nije podsjetio na Bjeličin Dinamo, ovaj Dinamo izgledao je kao onaj stari, koji je dobio sedam komada od Lyona, četiri od Ajaxa, Juventusa i PSG-a... I u Milanu je mogao dobiti četiri komada. Možda i pet. Možda i sedam. I to je dobra škola. Primiti dva gola u 120 sekundi, kao protiv Šahtara, ili griješiti kao protiv Atalante, ono je što Dinamo na putu da postane stalni sudionik Lige prvaka mora proći. Ovaj je poraz i dokaz kakvoj je momčadi Dinamo u Maksimiru zabio četiri komada. I nije sramota izgubiti od Atalante, to je momčad koja je u šaci držala Juventus, sramota je što Dinamo u Milanu nije ni pokušao pobijediti.